Povijest

Povijesna građa

HAJDUCI I USKOCI

(i narodno blago)

Bosna kao domovina izražena i doživljena u epskoj pjesmi Muslimana u regionalno – političkom pogledu obuhvata granice Bosanskog elajeta do Karlovačkog mira 1699. godine. Znači da je geografski prostor muslimanske epske pjesme također i onaj prostor koji je epsku pjesmu uzeo kao domovinu epskih junaka Muslimana Bosanaca. To znači da su muslimanske pjesme već bile ušle ličnosti i sa onih područja koje Bosna, zapravo Osmansko Carstvo, gubi ovim mirom, a posebne ličnosti s područja Like i Krbave (Bosnić Mehmed – aga je od Novoga, dva Musića su ispod Perušića, Kumalić Mujaga je od Raduća, Kozlice su sa Široke Kule, i t. d. Vojna krajina sa Sinjem i Otokom ostavila je trag u muslimanskoj epskoj pjesmi kao izvorište napada. Pjesme zabilježene u 19. vijeku u Krajini konzervilale su tradiciju o zbivanjima u 17. vijeku pa je u viđenju epskog junaka Durutagić Ibre granica muslimanskog svijeta Bosne ona koja je odgovarala granici ličkog sandžaka i hrišćanske Vojne krajine u 17. vijeku:

Mustaj -beg Lika

A moj Lika, direk od Udbine,
ja sam skoro uzjahao dorata,
protjerao ga preko Velebita,
pa od Zadra do herceg Novoga,
i od Brinja do vlaškog Lendjera,
od Zrmanje pa do Zvonigrada,
Od Otočca do vode Gasčice.
Tud sam, tada, beže sve vodo dorata,
Tražeć, beže, jadnih nevoljnika,
našo njesam, Lički Mustaj-beže.
Pa sam otle otisko dorata,
Na Kunaru u cesarovinu,
pa sam plačuć došo do Karlovca,
U Karlovac utjero dorata.

Maljković Stipan

Begu opet suze udariše,
a povika dvi paše careve:
“Čujete li dvi paše careve,
ko zametne kavgu u planini?
Ono je naša raja ispod kraja,
i prid njima Maljković Stipane.
Dočeko je bana u planini,
on je s njime kavge zametnuo.
Leže naša raja u planini,
Poginut će Maljković Stipane,
od mi krilo od široke Like!

O hajducima i uskocima, o tom duhovnom stvaralaštvu u vrijeme robovanja pod Turcima. Narodna pjesma je bila ta koja je podsticala na borbu za oslobođenje ispod turskog jarma. Krajina je stalno u ratu, svako u ruci nosi pušku od nje se ne odvaja ni kad spava, vlada ratničko raspoloženje, bojevi upadi i megdani. Kakvo je stanje bilo na Krajini najbolje ilustruju stihovi narodne pjesme:

“Oj Krajino krvava haljino,
Krvava si od kad si postala,
s krvlju ručaš, s krvlju večeraš,
Svak krvave žvaće zalogaje.
S tebe vazda započinje kavga,
Dosta si majki ucvilila
i ljubavnica u crno zavila.”

Tako se u pjesmi kaže za kamengradskog Malkoč-bega da je ljuta guja na Krajini, da hara, robi do Zagreba. Uz Kamengrad vezani su prvi pomeni muslimanske epske pjesme, Krajišnici se često sukobljavaju sa uskocima. Prema tome kolijevka razvoja epske muslimanske pjesme je Krajina i Lika. Ove pjesme opjevavaju mnoge muslimanske junake, a među njima naročito Mustajbega Liku, Talu Ličanina sa nadimkom (Budalina Tale), predaja Muju i njegovog brata Halila dovodi u vezu sa Gorskom vilom koja je prvog zadojila svojim mlijekom a drugog rosom pored rijeke Kladušnice. Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo a Halil ljepotu. Za Gorsku vilu sama predaja kazuje kako je zajedno sa ljutim krajišnicima branila kladušku kulu i grad od osvajača i tako u svijesti naroda ostala njegovom zaštitnicom. Upravo stoga stari grad se naziva vilinskim kao i onaj u obližnjem Vrnograču. Sve to govori o jakom uticaju epike u Bosanskoj krajini. Zatim ne mogu a da ne spomenem: Bojčić Aliju, Osman -agu, bega Ljubovića i druge. Pjesme opjevaju krajiške ratne događaje, vojevanja, ženidbe i pobratimstva. Glavna ličnost na Krajini je Đerzelez Alija, bosanski megdandžija koji sa svojim akindžijama provaljuje i hara po Krajini, Slavoniji, Dalmaciji, Edelju, Vlaškoj i drugim krajevima. O njegovoj pogibiji postoje dvije verzije, jedna da je poginuo na Krbavskom polju 1493. godine, a tijelo donešeno u Gerzovo i tu sahranjeno. A druga verzija da je poginuo na Gerzovskom polju 1594. godine. i tu sahranjen, gdje mu se i danas nalazi turbe. S obzirom da je palio i harao po Dalmaciji Trogiru, Šibeniku, Biogradu i dalje, ne prođe puno godina istom mjerom vrati pohodom na Krajinu Vuk Mandušić. Mandušić je osobito stekao slavu pohodom na Ključ, grad u Bosni na lijevoj obali Sane u svibnju 1648. godine. Taj pohod može se usporediti sa najsuvremenijim gerilskim ratovanjem. Po svom povratku u Šibenik o tom događaju Mandušić je 2. lipnja 1648. godine podnio izvještaj: Grad Ključ s tvrđavom ima trista kuća i nalazi se u podnožju Banja Luke, udaljen pola dana ili manje, ne odviše od Gračaca. Vuk Mandušić zajedno sa svim kapetanima i 175 vojnika krenuo u petak iz Šibenika. Prešavši preko planina deveti su dan u zoru stigli do Ključa. Navalili su na neprijatelja i stali paliti džamiju, dok hodža bijaše unutra da zove (na molitvu) i potisnuli Turke vještim prepadom. Naši su se sakupili i borili protiv Turaka sve do noći. Zatim su se u redu povukli uz velik pokolj neprijatelja, od kojih je poginulo više od 200, ne brojeći one koji su izgorjeli u kućama. Od naših su bila tek četiri ranjena. Naši su uhvatili veliki plijen i 46 zarobljenika, mnogo žena i djece. Ali idući dan kad ih je presreo neprijatelj u velikom broju bili su prisiljeni, da bi se mogli uspješno braniti, odsjeći glave spomenutim zarobljenicima poštedjevši samo šestoricu, a također žene i djecu. Proslijedivši tako put preko Crne planine stigli su treći dan u polje, gdje ih je napalo dvjesta konjanika iz Glamoča. Pruzivši im otpor na prvi pucanj mnogi od njih su bili pokošeni, a tako i jedan od naših. Kad se neprijatelj povukao, naši su proslijedili za Grahovo, gdje ih je čekalo stotinjak iz Glamoča, ali su se naši zahvaljujući šumi uspjeli spasiti. Kad su prešli Grahovo i uputili se prema planini Dinari, naišli su na 150 konjanika iz Udbine, koji su došli iz Like želeći da natjeraju naše u bijeg, ali im se nisu usudili prići, i zahvaljujući svojim konjima, držali su se daleko u polju. Konačno, 30. svibnja, u petak, naši su se vratili u Šibenik. Putem su naišli na veliko gostoprimstvo Morlaka (tj. kršćana -op. a.), od kojih su neki već izbjegli u planine pred Turcima. Osim toga, doveli su tri brojne obitelji u Šibenik. Taj izvještaj providur Foscolo 11. srpnja poslao je mletačkom senatu popratio ga svojim mišljenjem da je “Morlački kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno I smotren, što je neobično svojstvo ljudi njegova kova” i zalaže se da mletački senat Mandušića odlikuje zlatnom kolajnom, “jer on na krajini cijenjen više i jedan drugi.” A potkraj srpnja 1648. oko 4000 turskih ratnika provalilo je u Ravne Kotare, sve do Biograda i Turnja. S opljačkanim stvarima i plijenom vraćali su se prema Kninu. Po naredbi providura Foscola harambaše Mandušić i Ilija Smiljanić krenuli su prema Zvečevu, kako bi tamo dočekali Turke i oteli im plijen. U bici, koja se dogodila na Zečevu 31. srpnja 1648, poginuo je Vuk Mandušić. Providur Foscolo u svom izvještaju mletačkom senatu od 5. kolovoza 1648. kaže za Mandušića: “Bio je hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što opljačka, sve bi podijelio među vojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. Ja sam živo osjetio njegov gubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar. Dalje kaže da je bio najsposobniji zapovjednik hrvatskih krajišnika i cijele mletačke pokrajine.Vrijedno je zadržati se malo na duhovnom liku – Vuka Mandušića. On je svuda isti; kakav je u povijesnim izvorima takav je i u narodnoj predaji, kakav je u pjesmama takav je i kod Njegoša, utjelovljenje hrabrosti i uzoran ratnik. Poginuo je dostojanstveno i junački. Mandušić je imao obitelj. Ona je poslije njegove smrti bila odlikovana, i preseljena u Istru, gdje joj je bilo dodjeljeno imanje. Zapovjednikom njegove čete imenovan je njegov sestrić Tadija Vrančić, sin Jurja Vrančića iz Radonjića u šibenskom zaleđu i pripadnik Mandušićeve čete. Bilo kako bilo o Vuku ili Vučenu Mandušiću, ratniku u sedamnaestom stoljeću iz sela Rupa kod otočića Visovca na rijeci Krki, dosta se pisalo, a piše se i danas. Povodom tomu je njegova ratnička sposobnost i slava koja je izazvala pažnje i danas još pobuđuje zanimanja povjesničara. Modak – Crni Vlah; taj naziv mlečani su davali svemu slavenskom stanovništvu kopnenog dijela Balkanskog poluotoka. Naziv su dobili po tome što su ti stanovnici odijevali u tamna (crna) sukna kabanica. Između ostalog zanimljivo je istaknuti i Janković Stojana vođu kotarskih uskoka koji je živio (oko 1635. – 1687. godine), poglavar i upravnik morlaka, serdar Kotara kavaljer sv. Marka, kapetan, zapovjednik tvrđave Ostrovice. Stojan Janković je sin Janka Mitrovića (1613. – 1659.), harambaše glavnog poglavara morlačke narodne vojske u Kandijskom ratu, čiji otac Mitar je iz Žegara. Mitrovići su se doselili zajedno sa drugim Žegarima 1547. u Budim kod Posedarja na mletačkoj teritoriji. Stojan Janković proslavio se kao vođa Dalmatinskih Srba u borbi protiv Turskog carstva. Borio se u više ratova protiv Turaka, među kojima je najpoznatiji kandijski (1645.) i morejski rat (1683 – 1699). U veljači 1666. je zarobljen kod Obrovca na rijeci Cetini, gdje je u borbi poginulo mnogo Turaka, između ostalih i alajbegovi (zapovjednici konjice) Atlagić, Čengić i Baraković. Nakon zarobljavanja Janković je odveden u Carigrad, ali je uspio da se oslobodi nakon 14 mjeseci. Istakao se u borbama tzv. “Svetog saveza” protiv Turaka. Poznato je da je u borbama više puta pobjedio turske snage, kada je ubijeno i više turskih vojnih zapovjednika, među kojima je i neke sam posjekao. Među njima su Ali – beg Durakbegović, Redžep – aga Filipović, aga Velagić, aga Pajalitović i Ibrahim – aga Kovačević. Za vojne zasluge i pokazanu hrabrost 1670. godine Mletačka republika je Stojana Jankovića zlatnom kolajnom sv. Marka, vrijednom 100 dukata i dolamom, imenovan je za kavaljera (viteza) sv. Marka i dobio je posjede u novoosvojenim oblastima u mjestu Islam sa “400 gonjala zemlje”. Istakao se i u borbama u Hercegovini, a 1686. godine je oslobodio grad Sinj, Liku i Krbavu. Godinu dana kasnije (1687. god.) je poginuo ttokom napada na Duvno. Opjevan je u narodnoj pjesmi “Ropstvo Janković Stojana”, i u drugim narodnim pjesmama. Stojan Janković imao je tri brata i jednu sestru. Najstariji brat Ilija Mitrović Janković borio se protiv Turaka, a mletačka vlast nije uspjela da ga uklopi u svoj vojno – upravni sistem. Odmetnuo se u vrijeme mira i napadao tursku teritoriju. U jesen 1684. pokrenuo je ustanak protiv Turaka u Dalmaciji nakon turskog poraza pod Bečom. Predvodeći svoje čete sudjeluje u pohodima na Liku i Bosnu. Otrovali su ga Mlečani 1693. godine.Drugi najmlađi brat Stojana Jankovića Zaviša Janković (1649.- 1702.), serdar, kavaljer sv. Marka, serdar Kotara, kapetan Obrovca, čelnik morlaka vodio je ratne pohode u Liku i Bosnu i dovodio doseljenike u Dalmaciju. Posebno se istakao u osvajanju Knina i Sinja, gdje je i ranjen. Bio je u vezi sa srpskim patrijarhom Arsenijem Carnojevićem. Imao je veliko imanje mlinove, kuće i dućane, a pred kraj života kupio je pola otoka Oliba. I na samome kraju spomenut ću još i epskog junaka Marka Kraljevića o kome piše Mate Šimundić. Da bismo bolje shvatili Šimundićeve tvrdnje moramo se dotaknuti i još nekih pitanja glede Marka Kraljevića. Prije svega, da li je kosovski ciklus junačkih pjesama na čelu sa Markom Kraljevićem došao u Hrvatsku isključivo preko Srba ili su posrijedi bile neke druge silnice u pitanju? Srpski “sveštenici” i histerični akademici nemaju dvojbe: kosovski boj veže se samo za Srbe, kao i popratna deseteračko-junačka epika na čelu sa Markom Kraljevićem. Ovu velikosrpsku propagandu, na žalost, danas podupire gotovo svaki Hrvat ili Srbin. Međutim, istina je drugačija (vidi Noel Malcolm-”Kosovo: A Short Histori”, New York: New York University Press, 1998). Bitka na Kosovu polju nije bila samo srpska bitka. Riječ je, prije svega o kršćanskoj koaliciji (nešto poput današnjeg regijonalnog NATO savezništva) koja je obuhvaćala, pored Srba, i veći broj nesrpske vojske-Hrvata, Mađara, Albanaca, Bugara, Grka… Istina, povjesni izvori ne kazuju nam kolika je bila brojčana snaga kršćanske koalicije (pod vodstvom kneza Lazara) niti koliki je bio odnos srpskog nasuprot nesrpskog elementa unutar savezništva. Ipak znamo da broj Hrvata nije bio mali. Znamo da je prior vranski i ban Hrvatske Ban Ivan Paližna sudjelovao u bici sa svojim hrvatskim vojnicima. Ovo ističu kako hrvatski tako I srpski povjesničari. Tako na primjer srpski povjesničar Vladimir Ćorović u svojoj knjizi “Istorija srpskog naroda”, 1997. god. kaže doslovno: “Sa Bosancima došli su u pomoć Lazaru, kao starom savezniku, i hrvatski “krstaši”, pod vodstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Ivanovce”. Dakle, na strani srpskog kneza Lazara bori se katolička vojska Bosne (pod okriljem kralja Tvrtka) i katolički križari Hrvatske. Ne zaboravimo da je Tvrtkova Bosna u ono vrijeme obuhvaćala i cijelu Dalmaciju sa čistim hrvatskim-katoličkim pućanstvom. Vjerojatno da je dobar dio Tvrtkove vojske na Kosovu bio sačinjen i od dalmatinskih (hrvatskih) postrojbi. Dakle, u bici na Kosovu polju sudjeluju hrvatski vojnici iz uže Hrvatske (križari Ivana Paližne), hrvatski vojnici unutar današnjih granica Dalmacije (u sastavu Tvrtkove vojske) kao i hrvatski vojnici iz bosne i Hercegovine (također u Tvrtkovim redovima). Sve ovo potvrđuje da su Hrvati imali značajan udjel u Kosovskom boju te stoga i velika popularnost kosovske tematike među hrvatskim guslarima. Mnogi od tih preživjelih vojnika vratili su se nakon bitke u svoj rodni kraj (Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i užu Hrvatsku), mnogi od njih ostaše I ratni bogalji te ubrzo zamjeniše sablje i koplja sa guslama javorovim. Međutim, povjesničari dokazuju (kao Ive Mažuran: “Hrvati i Osmansko Carstvo”, Zagreb: Golden marketing, 1998. god.) da Hrvati ne ratuju na Kosovu polju samo 1389. godine. Oni se na Kosovu polju bore i 1448. godine! Dakle, u jednome relativno kratkome razdoblju od nekoliko desetljeća dvije značajne bitke vode se na Kosovu polju. Dok u prvoj kosovskoj bici ključnu riječ vode Srbi (uz pomoć saveznika-uključujući i Hrvate) u drugoj bici Srba skoro da i nema. Ali ima Hrvata! Druga bitka na Kosovu polju odvija se pod vodstvom slavnog Mađara-Sibinjanin Janka (Janos Hundayady), Hrvati i u ovoj bici također igraju značajnu ulogu. Na žalost, daleko nadmoćnija turska vojska i ovog puta izvojevala je pobjedu, a od Hrvata, između ostalog, živote izgubiše banovi Ivan Sekelj i Franko Talovac. Povjesni izvori iz tog vremena spominju i druge vojne podvige Hrvata na području Srbije. Na primjer, godine 1440. god. poglavar reda vitezova ivanovaca u Hrvatskoj i Ugarskoj Ivan Talovac, brat hrvatskog bana Matka Talovca, postaje zapovjednikom Beograda. Njegove postrojbe ne samo da uspješno brane beogradsku tvrđavu od turskih napadača (pod zapovjedništvom sultana Murada) već Turcima nanose i potpuni poraz nakon velikih gubitaka turskog brodovlja na Dunavu. Sve ove činjenice uključujući i podatak da Hrvati Dubrovačke Republike neprestalno putuju u Srbiju, na Kosovo zbog trgovine, te da se na Kosovu naseljava živa hrvatska zajednica Janjevci koju ne uspješe asimilirati niti Srbi niti Turci kroz brojna stoljeća, ove činjenice govore nam da je Kosovo svakako dio hrvatske duše, ako ne i hrvatskog tijela. Na Kosovu su Hrvati ginuli i ratovali, na Kosovu su Hrvati trgovali i živjeli, na Kosovu su Hrvati nalazili i nadahnuće za svoju junačku epiku sa “svojim” Markom Kraljevićem i Sibinjanin Jankom. Stoga svako tumačenje da je Marko Kraljević i njemu pripadajući kosovski ciklus junačkih pjesama isključivi proizvod srpskog narodnog genija (kojim potom Hrvati preuzimajuod Srba), ovo je mišljenje deplasirano. Okvir ovim pjesmama ponekad I može biti srpski, ali su one po svome duhu čisto hrvatske. Marko Kraljević i Sibinjanin Janko u hrvatskoj su narodnoj epici toliko prihvaćeni da oni ponajviše djeluju u hrvatskim područjima (Karlovac, Livno Ravni Kotari…), govore hrvatskim jezikom (ikavica), a u jednoj pjesmi čak i “ustaša” Mijat Tomić spašava Marka Kraljevića od turske odmazde. Koliko je danas važno Šimundićevo dokazivanje hrvatskog podrijekla Marka Kraljevića? Gledajući Marka Kraljevića isključivo kao povjesnu osobu (a ne mitološko biće) niti Hrvati niti Srbi ne žele se danas s njime baviti. Marko Kraljević nije bio junak, već antijunak-turski vazal, reći će mnogi. Međutim, Marko Kraljević niti je bio prvi niti posljedni koji se dodvoravao Turcima da očuva povlastice i mir u kući. Bilo je puno takvih slučajeva (poglavito među srpskim plemstvom). Zar nije i dubrovačko plemstvo isto radilo? Zar i oni nisu bili turski vazali koji su se pokoravali Turcima-plaćali ponižavajuće poreze i tako kupovali slobodu?

Goji majka tri sina nejaka
u Lovreću niže Opanaka:
jednom ime Uglješa bijaše,
a drugi se Gojko zovijaše,
treći biše dite Vukašine,
baš babajko Kraljevića Marka.
Bihu dica roda gospodskoga.
Babo im se Mrnjavac zoviše,
on starinom Hervegovac biše,
od Lovreća grada bijeloga,
odanlem je pleme Kraljevića

Napisao Vinko Blažević