Povijesna građa
HAJDUCI I USKOCI
(i narodno blago)
Bosna kao domovina izražena i doživljena u epskoj pjesmi Muslimana u regionalno – političkom pogledu obuhvata granice Bosanskog elajeta do Karlovačkog mira 1699. godine. Znači da je geografski prostor muslimanske epske pjesme također i onaj prostor koji je epsku pjesmu uzeo kao domovinu epskih junaka Muslimana Bosanaca. To znači da su muslimanske pjesme već bile ušle ličnosti i sa onih područja koje Bosna, zapravo Osmansko Carstvo, gubi ovim mirom, a posebne ličnosti s područja Like i Krbave (Bosnić Mehmed – aga je od Novoga, dva Musića su ispod Perušića, Kumalić Mujaga je od Raduća, Kozlice su sa Široke Kule, i t. d. Vojna krajina sa Sinjem i Otokom ostavila je trag u muslimanskoj epskoj pjesmi kao izvorište napada. Pjesme zabilježene u 19. vijeku u Krajini konzervilale su tradiciju o zbivanjima u 17. vijeku pa je u viđenju epskog junaka Durutagić Ibre granica muslimanskog svijeta Bosne ona koja je odgovarala granici ličkog sandžaka i hrišćanske Vojne krajine u 17. vijeku:
|
Mustaj -beg Lika |
Maljković Stipan |
O hajducima i uskocima, o tom duhovnom stvaralaštvu u vrijeme robovanja pod Turcima. Narodna pjesma je bila ta koja je podsticala na borbu za oslobođenje ispod turskog jarma. Krajina je stalno u ratu, svako u ruci nosi pušku od nje se ne odvaja ni kad spava, vlada ratničko raspoloženje, bojevi upadi i megdani. Kakvo je stanje bilo na Krajini najbolje ilustruju stihovi narodne pjesme:
“Oj Krajino krvava haljino,
Krvava si od kad si postala,
s krvlju ručaš, s krvlju večeraš,
Svak krvave žvaće zalogaje.
S tebe vazda započinje kavga,
Dosta si majki ucvilila
i ljubavnica u crno zavila.”
Tako se u pjesmi kaže za kamengradskog Malkoč-bega da je ljuta guja na Krajini, da hara, robi do Zagreba. Uz Kamengrad vezani su prvi pomeni muslimanske epske pjesme, Krajišnici se često sukobljavaju sa uskocima. Prema tome kolijevka razvoja epske muslimanske pjesme je Krajina i Lika. Ove pjesme opjevavaju mnoge muslimanske junake, a među njima naročito Mustajbega Liku, Talu Ličanina sa nadimkom (Budalina Tale), predaja Muju i njegovog brata Halila dovodi u vezu sa Gorskom vilom koja je prvog zadojila svojim mlijekom a drugog rosom pored rijeke Kladušnice. Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo a Halil ljepotu. Za Gorsku vilu sama predaja kazuje kako je zajedno sa ljutim krajišnicima branila kladušku kulu i grad od osvajača i tako u svijesti naroda ostala njegovom zaštitnicom. Upravo stoga stari grad se naziva vilinskim kao i onaj u obližnjem Vrnograču. Sve to govori o jakom uticaju epike u Bosanskoj krajini. Zatim ne mogu a da ne spomenem: Bojčić Aliju, Osman -agu, bega Ljubovića i druge. Pjesme opjevaju krajiške ratne događaje, vojevanja, ženidbe i pobratimstva. Glavna ličnost na Krajini je Đerzelez Alija, bosanski megdandžija koji sa svojim akindžijama provaljuje i hara po Krajini, Slavoniji, Dalmaciji, Edelju, Vlaškoj i drugim krajevima. O njegovoj pogibiji postoje dvije verzije, jedna da je poginuo na Krbavskom polju 1493. godine, a tijelo donešeno u Gerzovo i tu sahranjeno. A druga verzija da je poginuo na Gerzovskom polju 1594. godine. i tu sahranjen, gdje mu se i danas nalazi turbe. S obzirom da je palio i harao po Dalmaciji Trogiru, Šibeniku, Biogradu i dalje, ne prođe puno godina istom mjerom vrati pohodom na Krajinu Vuk Mandušić. Mandušić je osobito stekao slavu pohodom na Ključ, grad u Bosni na lijevoj obali Sane u svibnju 1648. godine. Taj pohod može se usporediti sa najsuvremenijim gerilskim ratovanjem. Po svom povratku u Šibenik o tom događaju Mandušić je 2. lipnja 1648. godine podnio izvještaj: Grad Ključ s tvrđavom ima trista kuća i nalazi se u podnožju Banja Luke, udaljen pola dana ili manje, ne odviše od Gračaca. Vuk Mandušić zajedno sa svim kapetanima i 175 vojnika krenuo u petak iz Šibenika. Prešavši preko planina deveti su dan u zoru stigli do Ključa. Navalili su na neprijatelja i stali paliti džamiju, dok hodža bijaše unutra da zove (na molitvu) i potisnuli Turke vještim prepadom. Naši su se sakupili i borili protiv Turaka sve do noći. Zatim su se u redu povukli uz velik pokolj neprijatelja, od kojih je poginulo više od 200, ne brojeći one koji su izgorjeli u kućama. Od naših su bila tek četiri ranjena. Naši su uhvatili veliki plijen i 46 zarobljenika, mnogo žena i djece. Ali idući dan kad ih je presreo neprijatelj u velikom broju bili su prisiljeni, da bi se mogli uspješno braniti, odsjeći glave spomenutim zarobljenicima poštedjevši samo šestoricu, a također žene i djecu. Proslijedivši tako put preko Crne planine stigli su treći dan u polje, gdje ih je napalo dvjesta konjanika iz Glamoča. Pruzivši im otpor na prvi pucanj mnogi od njih su bili pokošeni, a tako i jedan od naših. Kad se neprijatelj povukao, naši su proslijedili za Grahovo, gdje ih je čekalo stotinjak iz Glamoča, ali su se naši zahvaljujući šumi uspjeli spasiti. Kad su prešli Grahovo i uputili se prema planini Dinari, naišli su na 150 konjanika iz Udbine, koji su došli iz Like želeći da natjeraju naše u bijeg, ali im se nisu usudili prići, i zahvaljujući svojim konjima, držali su se daleko u polju. Konačno, 30. svibnja, u petak, naši su se vratili u Šibenik. Putem su naišli na veliko gostoprimstvo Morlaka (tj. kršćana -op. a.), od kojih su neki već izbjegli u planine pred Turcima. Osim toga, doveli su tri brojne obitelji u Šibenik. Taj izvještaj providur Foscolo 11. srpnja poslao je mletačkom senatu popratio ga svojim mišljenjem da je “Morlački kapetan Mandušić, iskušan u svim potrebama, doista vrlo hrabar, ali ujedno I smotren, što je neobično svojstvo ljudi njegova kova” i zalaže se da mletački senat Mandušića odlikuje zlatnom kolajnom, “jer on na krajini cijenjen više i jedan drugi.” A potkraj srpnja 1648. oko 4000 turskih ratnika provalilo je u Ravne Kotare, sve do Biograda i Turnja. S opljačkanim stvarima i plijenom vraćali su se prema Kninu. Po naredbi providura Foscola harambaše Mandušić i Ilija Smiljanić krenuli su prema Zvečevu, kako bi tamo dočekali Turke i oteli im plijen. U bici, koja se dogodila na Zečevu 31. srpnja 1648, poginuo je Vuk Mandušić. Providur Foscolo u svom izvještaju mletačkom senatu od 5. kolovoza 1648. kaže za Mandušića: “Bio je hrabar vojnik, skroman i nekoristoljubiv vojvoda, svojstvo na koje se rijetko nailazi kod ovog naroda, koji se u većini može da nazove grabljivim. Kad bi mu uspjelo da što opljačka, sve bi podijelio među vojnike, koji su ga stoga ljubili, štovali i slušali isto onoliko koliko su ga se Turci bojali. Ja sam živo osjetio njegov gubitak, radi štete koja će otuda nastati za opću stvar. Dalje kaže da je bio najsposobniji zapovjednik hrvatskih krajišnika i cijele mletačke pokrajine.Vrijedno je zadržati se malo na duhovnom liku – Vuka Mandušića. On je svuda isti; kakav je u povijesnim izvorima takav je i u narodnoj predaji, kakav je u pjesmama takav je i kod Njegoša, utjelovljenje hrabrosti i uzoran ratnik. Poginuo je dostojanstveno i junački. Mandušić je imao obitelj. Ona je poslije njegove smrti bila odlikovana, i preseljena u Istru, gdje joj je bilo dodjeljeno imanje. Zapovjednikom njegove čete imenovan je njegov sestrić Tadija Vrančić, sin Jurja Vrančića iz Radonjića u šibenskom zaleđu i pripadnik Mandušićeve čete. Bilo kako bilo o Vuku ili Vučenu Mandušiću, ratniku u sedamnaestom stoljeću iz sela Rupa kod otočića Visovca na rijeci Krki, dosta se pisalo, a piše se i danas. Povodom tomu je njegova ratnička sposobnost i slava koja je izazvala pažnje i danas još pobuđuje zanimanja povjesničara. Modak – Crni Vlah; taj naziv mlečani su davali svemu slavenskom stanovništvu kopnenog dijela Balkanskog poluotoka. Naziv su dobili po tome što su ti stanovnici odijevali u tamna (crna) sukna kabanica. Između ostalog zanimljivo je istaknuti i Janković Stojana vođu kotarskih uskoka koji je živio (oko 1635. - 1687. godine), poglavar i upravnik morlaka, serdar Kotara kavaljer sv. Marka, kapetan, zapovjednik tvrđave Ostrovice. Stojan Janković je sin Janka Mitrovića (1613. - 1659.), harambaše glavnog poglavara morlačke narodne vojske u Kandijskom ratu, čiji otac Mitar je iz Žegara. Mitrovići su se doselili zajedno sa drugim Žegarima 1547. u Budim kod Posedarja na mletačkoj teritoriji. Stojan Janković proslavio se kao vođa Dalmatinskih Srba u borbi protiv Turskog carstva. Borio se u više ratova protiv Turaka, među kojima je najpoznatiji kandijski (1645.) i morejski rat (1683 – 1699). U veljači 1666. je zarobljen kod Obrovca na rijeci Cetini, gdje je u borbi poginulo mnogo Turaka, između ostalih i alajbegovi (zapovjednici konjice) Atlagić, Čengić i Baraković. Nakon zarobljavanja Janković je odveden u Carigrad, ali je uspio da se oslobodi nakon 14 mjeseci. Istakao se u borbama tzv. “Svetog saveza” protiv Turaka. Poznato je da je u borbama više puta pobjedio turske snage, kada je ubijeno i više turskih vojnih zapovjednika, među kojima je i neke sam posjekao. Među njima su Ali – beg Durakbegović, Redžep – aga Filipović, aga Velagić, aga Pajalitović i Ibrahim – aga Kovačević. Za vojne zasluge i pokazanu hrabrost 1670. godine Mletačka republika je Stojana Jankovića zlatnom kolajnom sv. Marka, vrijednom 100 dukata i dolamom, imenovan je za kavaljera (viteza) sv. Marka i dobio je posjede u novoosvojenim oblastima u mjestu Islam sa “400 gonjala zemlje”. Istakao se i u borbama u Hercegovini, a 1686. godine je oslobodio grad Sinj, Liku i Krbavu. Godinu dana kasnije (1687. god.) je poginuo ttokom napada na Duvno. Opjevan je u narodnoj pjesmi “Ropstvo Janković Stojana”, i u drugim narodnim pjesmama. Stojan Janković imao je tri brata i jednu sestru. Najstariji brat Ilija Mitrović Janković borio se protiv Turaka, a mletačka vlast nije uspjela da ga uklopi u svoj vojno - upravni sistem. Odmetnuo se u vrijeme mira i napadao tursku teritoriju. U jesen 1684. pokrenuo je ustanak protiv Turaka u Dalmaciji nakon turskog poraza pod Bečom. Predvodeći svoje čete sudjeluje u pohodima na Liku i Bosnu. Otrovali su ga Mlečani 1693. godine.Drugi najmlađi brat Stojana Jankovića Zaviša Janković (1649.- 1702.), serdar, kavaljer sv. Marka, serdar Kotara, kapetan Obrovca, čelnik morlaka vodio je ratne pohode u Liku i Bosnu i dovodio doseljenike u Dalmaciju. Posebno se istakao u osvajanju Knina i Sinja, gdje je i ranjen. Bio je u vezi sa srpskim patrijarhom Arsenijem Carnojevićem. Imao je veliko imanje mlinove, kuće i dućane, a pred kraj života kupio je pola otoka Oliba. I na samome kraju spomenut ću još i epskog junaka Marka Kraljevića o kome piše Mate Šimundić. Da bismo bolje shvatili Šimundićeve tvrdnje moramo se dotaknuti i još nekih pitanja glede Marka Kraljevića. Prije svega, da li je kosovski ciklus junačkih pjesama na čelu sa Markom Kraljevićem došao u Hrvatsku isključivo preko Srba ili su posrijedi bile neke druge silnice u pitanju? Srpski “sveštenici” i histerični akademici nemaju dvojbe: kosovski boj veže se samo za Srbe, kao i popratna deseteračko-junačka epika na čelu sa Markom Kraljevićem. Ovu velikosrpsku propagandu, na žalost, danas podupire gotovo svaki Hrvat ili Srbin. Međutim, istina je drugačija (vidi Noel Malcolm-”Kosovo: A Short Histori”, New York: New York University Press, 1998). Bitka na Kosovu polju nije bila samo srpska bitka. Riječ je, prije svega o kršćanskoj koaliciji (nešto poput današnjeg regijonalnog NATO savezništva) koja je obuhvaćala, pored Srba, i veći broj nesrpske vojske-Hrvata, Mađara, Albanaca, Bugara, Grka... Istina, povjesni izvori ne kazuju nam kolika je bila brojčana snaga kršćanske koalicije (pod vodstvom kneza Lazara) niti koliki je bio odnos srpskog nasuprot nesrpskog elementa unutar savezništva. Ipak znamo da broj Hrvata nije bio mali. Znamo da je prior vranski i ban Hrvatske Ban Ivan Paližna sudjelovao u bici sa svojim hrvatskim vojnicima. Ovo ističu kako hrvatski tako I srpski povjesničari. Tako na primjer srpski povjesničar Vladimir Ćorović u svojoj knjizi “Istorija srpskog naroda”, 1997. god. kaže doslovno: “Sa Bosancima došli su u pomoć Lazaru, kao starom savezniku, i hrvatski “krstaši”, pod vodstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Ivanovce”. Dakle, na strani srpskog kneza Lazara bori se katolička vojska Bosne (pod okriljem kralja Tvrtka) i katolički križari Hrvatske. Ne zaboravimo da je Tvrtkova Bosna u ono vrijeme obuhvaćala i cijelu Dalmaciju sa čistim hrvatskim-katoličkim pućanstvom. Vjerojatno da je dobar dio Tvrtkove vojske na Kosovu bio sačinjen i od dalmatinskih (hrvatskih) postrojbi. Dakle, u bici na Kosovu polju sudjeluju hrvatski vojnici iz uže Hrvatske (križari Ivana Paližne), hrvatski vojnici unutar današnjih granica Dalmacije (u sastavu Tvrtkove vojske) kao i hrvatski vojnici iz bosne i Hercegovine (također u Tvrtkovim redovima). Sve ovo potvrđuje da su Hrvati imali značajan udjel u Kosovskom boju te stoga i velika popularnost kosovske tematike među hrvatskim guslarima. Mnogi od tih preživjelih vojnika vratili su se nakon bitke u svoj rodni kraj (Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i užu Hrvatsku), mnogi od njih ostaše I ratni bogalji te ubrzo zamjeniše sablje i koplja sa guslama javorovim. Međutim, povjesničari dokazuju (kao Ive Mažuran: “Hrvati i Osmansko Carstvo”, Zagreb: Golden marketing, 1998. god.) da Hrvati ne ratuju na Kosovu polju samo 1389. godine. Oni se na Kosovu polju bore i 1448. godine! Dakle, u jednome relativno kratkome razdoblju od nekoliko desetljeća dvije značajne bitke vode se na Kosovu polju. Dok u prvoj kosovskoj bici ključnu riječ vode Srbi (uz pomoć saveznika-uključujući i Hrvate) u drugoj bici Srba skoro da i nema. Ali ima Hrvata! Druga bitka na Kosovu polju odvija se pod vodstvom slavnog Mađara-Sibinjanin Janka (Janos Hundayady), Hrvati i u ovoj bici također igraju značajnu ulogu. Na žalost, daleko nadmoćnija turska vojska i ovog puta izvojevala je pobjedu, a od Hrvata, između ostalog, živote izgubiše banovi Ivan Sekelj i Franko Talovac. Povjesni izvori iz tog vremena spominju i druge vojne podvige Hrvata na području Srbije. Na primjer, godine 1440. god. poglavar reda vitezova ivanovaca u Hrvatskoj i Ugarskoj Ivan Talovac, brat hrvatskog bana Matka Talovca, postaje zapovjednikom Beograda. Njegove postrojbe ne samo da uspješno brane beogradsku tvrđavu od turskih napadača (pod zapovjedništvom sultana Murada) već Turcima nanose i potpuni poraz nakon velikih gubitaka turskog brodovlja na Dunavu. Sve ove činjenice uključujući i podatak da Hrvati Dubrovačke Republike neprestalno putuju u Srbiju, na Kosovo zbog trgovine, te da se na Kosovu naseljava živa hrvatska zajednica Janjevci koju ne uspješe asimilirati niti Srbi niti Turci kroz brojna stoljeća, ove činjenice govore nam da je Kosovo svakako dio hrvatske duše, ako ne i hrvatskog tijela. Na Kosovu su Hrvati ginuli i ratovali, na Kosovu su Hrvati trgovali i živjeli, na Kosovu su Hrvati nalazili i nadahnuće za svoju junačku epiku sa “svojim” Markom Kraljevićem i Sibinjanin Jankom. Stoga svako tumačenje da je Marko Kraljević i njemu pripadajući kosovski ciklus junačkih pjesama isključivi proizvod srpskog narodnog genija (kojim potom Hrvati preuzimajuod Srba), ovo je mišljenje deplasirano. Okvir ovim pjesmama ponekad I može biti srpski, ali su one po svome duhu čisto hrvatske. Marko Kraljević i Sibinjanin Janko u hrvatskoj su narodnoj epici toliko prihvaćeni da oni ponajviše djeluju u hrvatskim područjima (Karlovac, Livno Ravni Kotari...), govore hrvatskim jezikom (ikavica), a u jednoj pjesmi čak i “ustaša” Mijat Tomić spašava Marka Kraljevića od turske odmazde. Koliko je danas važno Šimundićevo dokazivanje hrvatskog podrijekla Marka Kraljevića? Gledajući Marka Kraljevića isključivo kao povjesnu osobu (a ne mitološko biće) niti Hrvati niti Srbi ne žele se danas s njime baviti. Marko Kraljević nije bio junak, već antijunak-turski vazal, reći će mnogi. Međutim, Marko Kraljević niti je bio prvi niti posljedni koji se dodvoravao Turcima da očuva povlastice i mir u kući. Bilo je puno takvih slučajeva (poglavito među srpskim plemstvom). Zar nije i dubrovačko plemstvo isto radilo? Zar i oni nisu bili turski vazali koji su se pokoravali Turcima-plaćali ponižavajuće poreze i tako kupovali slobodu?
Goji majka tri sina nejaka
u Lovreću niže Opanaka:
jednom ime Uglješa bijaše,
a drugi se Gojko zovijaše,
treći biše dite Vukašine,
baš babajko Kraljevića Marka.
Bihu dica roda gospodskoga.
Babo im se Mrnjavac zoviše,
on starinom Hervegovac biše,
od Lovreća grada bijeloga,
odanlem je pleme Kraljevića
Napisao Vinko Blažević
PROJEKTNI ZADATAK
UVODNI DIO
S obzirom da se radi o sanaciji Starog grada Ključa iz tih razloga pristupili smo izradi naslovljenog projektnog zadatka.U obsegu i preinaci je bilo više uzroka u nastajanju ovog projekta: ponajglavniji u mnoštvu neprijatelja, koji se s mnogo strana javljaju da umetu trag, istini na žalost ne probiru se sredstva, nije bilo druge nego nastojat, da se odbrane – izvori istine našega Staroga grada. Pa odatle ovoliki prilozi koji samo dopunjuju ovaj prvi povijesni dio projektnog zadatka, a ovaj pak drugi koji se bavi samim Starim gradom, kao budućeg turističkog Centra "Stari grad Ključ". Kad se činilo, da će se sve, što je od starine ostalo, iz temelja iskopati, strmorom okrenuti i satrti, za doba žalostne pospanosti i nehajstva, s toga smo nastojali da u projektni zadatak saberemo sve što je važnijega od najdavnijih pa sve do naših doba. Dakle, tko je sve to želio imat pri ruci, trebalo mu se jako namučit i puno se natrošit, pa odatle i ovaj prilog od Ćamila Sijarića u uvodnom dijelu projektnog zadatka, "Zapisi o gradovima” gdje spominje grad Jajce kao posljednje utočište Kralja Stjepana a ne grad Ključ, što ne odgovara povjesnoj istini. Što se tiče teksta, za dobar dio priloga prilagodio sam ga (uz neke preinake, i dodatke), s tim sam sve to dragocijeno klasje ta dva kraljevska grada Jajce i Ključ u jednom snopu htio sjedinit, pa stoga mi ne zamjerite, a sad mu eto. Bosnu i Hercegovinu, uz njene ostale ljepote, krase i bezbrojni stari gradovi, izgrađeni u srednjem vijeku ili kasnije, koji su za bosanske kraljeve, banove i feudalce predstavljali sigurnost i zaštitu, i koji su najčešće zidani u kanjonima rijeka, na strminama bregova, na visinama planina, ili na raskršćima puteva kako bi se sa gradskih zidina motrilo dolje na drumove: kud ko prolazi i zbog čega prolazi, je li prijatelj ili neprijatelj. Gradili su ih samo oni koji su mogli da potegnu kesom, a i narod na kuluk da dignu, pa su neke sasvim dogradili - i kraljevi u njih prijestonice postavili, iz kojih će pisati svoje povelje, poslanice: U slavnom mi gradu...tom i tom; dok će drugi ostati nedograđeni-bilo zbog promjena na prijestolju, bilo zbog borbi dinastičkih, bilo zbog napada neprijatelja; ko zna kakva je sve sudbina pratila te danas nijeme po Bosni starine! Tek se zna jedno: da su mnogi od njih izgrađeni tvrdo – sa zidinama i po više metara, sa rovovima i sa oklopima, sa kulama i sa"tabijama", s podrumima i sa tamnicama -"U kojima je voda do koljena, u kojim je memla od kamena – zmije iju, a akrepi piju.!" Odmah uz njih naslanjale se podgrađa – to jest došle su zanatlije: da za dvor i vojsku prave što im treba, a trgovci došli da trguju, i tako se stvaralo naselje, koje će ponekad i ponegdje, izrasti u prave trgove koji su se zvali "trgovišta", a još ranije "potecišta", sa radnjama zanatlijskim i dućanima trgovačkim koji su se zvali "klijeti". Od velikog broja tih prvih gradskih naselja u Bosni i Hercegovini do danas je ostalo samo golo ime za golu ledinu – to jest ime "podgrađe", jer život se mjenjao s vremenom, pa – prema tome, i gradovi, o čemu je i pjesma ostala: "Zeman kule i gradove gradi, zeman gradi, zeman razgrađuje...!" Nisu svi razgrađeni, ostalo ih je mnogo – i kud god putovali po Bosni i Hercegovini, oni će nam se ukazati na nekakvom visu, na grebenu stjene, na proplanku, na brijegu, ili jednostavno u kraju pustu, u gori, nad vrelom vode, nad rijekom – i značiće azbuku koju nam je ostavilo vrijeme: de čitaj me, de saznaj što je tu nekad bilo, i kako je bilo... Javljaju nam se iz daleke prošlosti ove zemlje Bosne, iz tamne tame njenih vjekova – i jedna je od stranica njene istorije koja traži da je odgonetnemo: ko ih je zidao i zašto, je li iz nužde ili za slavu. Gusta mahovina pala je po njihovom kamenu, i još gušća zavjesa po njihovom vremenu – i sakrila staru, davnu Bosnu gradova; onih što ih je pjesma opjevala:"Koliko mi niz Bosnu gradova..., sve bih grade za dva grada dala, a dva grada za dva momka plava..." Ako se od svih bosanskih gradova zagledamo najprije u stari grad Jajce, i grad Ključ onda ćemo naći da ni jedan grad u Bosni nije toliko ni lijep ni bosanski kao što su kraljevski gradovi Jajce i Ključ jer su kao izliveni, kao da su iznikli iz kamena. I nigdje kao u ova dva grada da njihov čovjek ne čine jednu jedinstvenu cjelinu, jer svijet oko Jajca i Ključa, to jest iz njihovih bližih i daljih sela, nose u sebi i sam grad. I kad gledamo ovu starinu, nama se čini kao da tu pred našim očima izranja iz svojih davnih vjekova – i da se, kao kakav starac, umoran od puta i duga vremena, oslanja na brijeg da predahne; dolje pod njihovim bedemima teku vode, od kojih je jedna Vrbas, druga Sana, a ova treća, to jest Pliva, izviće se u visok i pjenušav vodopad – u čast starca! To je trenutak koji se ni slikom ni pjesmom ne može uhvatiti, do samo okom i samo maštom:
kako su upravo na ovom mjestu čovjek i priroda pod njim vodopad! Onaj što je nekad bio "stolno mjesto" i onaj što je nekad bio posljednje utočište posljednj- em bosanskom kralju. Za koje su znala carstva i kraljevstva. Jer bili su štit prema Istoku, prema Turcima. Desi li se da padne Jajce, ko zna šta za njim može pasti možda Ključ, ili čitava Bosna, ko zna? Oči svijeta ovamo su gledale – molitve se molile da se Jajce i Ključ održe, darovi se davali da se utvrdi, iz sna se trzalo i pitalo: je li se grad Jajce održalo; pade Jajce, drži li se Ključ, drži li se Bosna? Dok najzad nije otišlo u svijet: "Bosna pade šaptom!" Ali Ključ nije šaptom pao jer ovaj se oklopnik ljuto borio i bio je na prevaru, a ne mačem zauzet. Na prevaru, ovdje u Ključu, pala je pod sabljom turskog sultana hana Mehmeda Fatiha i glava posljednjeg bosanskog kralja Stjepana; a spadom te glave pala je i Bosna sva. A sve je to bilo - i taj strašni pad glave, u Jajcu i taj strašni pad zemlje ovdje, u nekad tvrdom gradu Ključu, u vrijeme kad su se Istok i Zapad upravo ovdje borili na život i smrt. Kome ovdje ispadne mač iz ruku, taj ga za dugo neće dići. I stoga nije bio jedan slučaj da su se na vrhu grada popadale čas jedna čas druga zastava, ili da se obje stropoštaju niz litice zajedno sa svojim zastavicama. Vremena su zatrpala te scene; ostale su samo u zapisima: da se zna i pamti – kako se nekad stari grad Ključ, kao posljednje utočište Bosne, borio protiv jačeg od sebe i ne slomljen – nego prevaren, pao. Prevara je bila u ovome: turski oficir pozvali su kralja Stjepana svome caru na pregovore – obećavši mu da mu se ništa neće desiti, a car na to rekao da riječ koju su dali njegovi oficiri njega ne obavezuje, što su pozivajući se na ćitab, potvrdili i carevi derviši. I desio se posljedni čin: sablja se digla i glava je pala, baš tamo gdje bi i krunisan, u Jajcu. A ono što je ostalo da stoji do danas, jeste ova stara zidina, stara gradina, siva i zelena od duga vremena i više bosanska od svega drugog što bosna ima. Diže se visoko i ponekad liči na prostor nebeski iz kojeg kao da izrasta, građena kamenom kakvog više kao da nigdje nema, na mjestu kakvog takođe više nigdje nema – pod nebom kakvog nema, jer stari grad Ključ je jedan grad jedinstven. Sav je na kamenu i od kamena, i zato je trajan i vječan – a ono što prolazi jeste samo vrijeme i vode Sane. I kad se gore promijeni boja neba, promjeni se i dolje boja gradine – jer to dvoje je kao jedna slika, koju slikar uvijek iznova boji – bojom kamena vremena i neba. I tako... Star kamen, staro vrijeme, stare priče. Tek zidine, gradine i kuline tu su – i svjedok su da je nekad nešto tu bilo, da su bila sasvim druga vremena i u njima sasvim drugi ljudi; jer vremena su kao voda koja dolazi i odlazi – koja odnosi i odnosi...Oronule su, okrnjene su, zbog čega liče na kakve drevne starce, zagledane odozgo s visova negdje u daljinu, u prazninu – u nekakvo svoje davno vrijeme...
Napisao: Vinko Blažević
POVIJESNI ZNAČAJ STAROG GRADA KLJUČA
Stari grad Ključ je biser naše srednjevjekovne baštine i arhitekture. Drevni grad je neprocjenjive kulturno – povijesne vrijednosti i svojevrstan spomenik. Ključ je stari bosanski grad jedan od najstarijih najvećih i najutjecajnijih srednjevjekovnih gradova Bosne i Hercegovine.
Stari grad Ključ igrao je vrlo značajnu ulogu u povijesti i politici srednjevjekovne Bosanske države. Njegovi gospodari bili su moćno plemstvo iz doline rijeke Sane (dalmacije Ključ) Stjepanići – Hrvatinići koji su pripadali crkvi bosanskoj (bogomilima). Imali su svoju kancelariju na starom gradu što se vidi iz presude ključkog kneza Vladislava Hrvatinića 1315.godine među zavađenim saničkim plemićima obitelji Obradove. Hrvatinići drže Ključ sa župom Banjicom kaoo svoj domicil, ali svoju vlast šire na susjedne župe Sanu, Zemljanik, Plivu, Vrbašku, Lašvansku, Završje i Uskoplje. Oni su gospodarili šire oblasti Donjih krajeva.
Ključ je posljednja predstojnica bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koji se ispred Osmanlijske najezde povlači iz Jajca u tvrdi grad Ključ, što ga je sama priroda utvrdila bolje nego ljudska ruka, pa grad s pravom dobija epitet kraljevskog grada. Pod drevnim gradom Ključem odigrala se poslijednja epizoda 1463.godine između bosanske i osmanlijske vojske kojom je označen kraj samostalnosti srednjevjekovne Bosanske države. Dakle u Ključu su predajom poslijednjeg Bosanskog kralja Stjepana Tomaševića pala je Bosna i njena državotvornost. U Ključu završava epoha samostalnosti i Bosanske države.
Bosna se uklapa u prostorno osmanlijsko carstvo kao Bosanski sandžak, a kasnije kao Bosanski pašaluk. Kao granična oblast sa povlasticama, ona zadržava neki vid kontinuiteta državnosti kroz okupljenu teritoriju, njeno teritorijalno ime i njenu ulogu u daljnim osmanlijskim osvajanjima i obrani carstva. Ključ je u prvim godinama zborište – (taborovanje) turske vojske za daljnja osvajanja prema Bihaću i Hrvatsko – austro – ugarskim teritorijama. Ključ je u vrijeme osmanslijeske uprave sjedište nahije, kadiluka i kapetanije.
Slična epizoda ponavlja se 1878.godine u vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine, kada su Bošnjaci pružili snažan otpor na starom gradu austrougarskoj vojsci. Drevni grad je simbol prepoznatljivosti po povijesnim događanjima koji su se odvijali pod njegovim bedemima iz naše daleke i bliže prošlosti.
U vrijeme seobe naroda preko ovih prostora protutnjali su mnoga plemena i narodi ostavljajući iza sebe pustoš. Grad su napadali mnogi napadači , pod njegovim bedemima su udarale vojske, jurišali konjanici, lomila koplja, mačevi i sablje, sjevale, napinjale strijele, kortljala topovsla đulad, odjekivala rika topova, puščane vatre, eksplozija bombi i granata. Tu među njegovim bedemima počinje povjest našeg grada tu se rađala i sadašnjica. Stari grad je udario pečat koji će kasnije izaći iz okvira bedema, nastajao prvo na okolnim brdima i padinama i najzad u samoj Ključkoj kotlini gdje se i danas nalazi. Stoljećima je grad prkosio osvajačima i zubu vremena i opstao na vječitoj straži da opominje one koji pokušaju ugroziti njegovu dolinu. Osjećao je da sad na njemu, na njegovim plećima leži čitava Bosna. Ta rođena dobro zvana Bosna, evo, sve jasnije izniče i otkriva se iz tame, po brdima se već razlijeva svjetlost sa čistog jutarnjeg neba.
Ponekad iskrsne i sama ukleta Bosna kao u zapisu Maka Dizdara.
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od sna
Uredio: predsjednik Udruge Vinko Blažević
IME GRADA
Grad je dobio svoje ime po geostrateškom i dominirajućem položaju nad svojom okolinom.
Leži na usjeku rijeke Sane i raskrižju puteva ( ključ puteva ).
STAROST GRADA
Prve temelje starom gradu udarili su Rimljani krajem prvog stoljeća (100 godine) naše ere.
Tada je mogao biti sagrađen burguz ili spekula sa ostalim rimskim zgradama i cisternama za vodu.
Neki arheolozi smatraju da je na gradu mogao biti kastrum za šire područje rijeke Sane u čijoj se
dolini nalaze refugiji, gromile vojna ciglana, poljoprivredno gazdinstvo sa vilama rustika.
Preko prevoja Lubice išla je rimska trasa puta prema Zmijanju i dalje prema Banja Luci.
Ova trasa građena je u vrijeme imperatora Klaudija (48 - 49) godine prvog stoljeća naše ere.
Najvjerovatnije da su navedeni rimski objekti razoreni - spaljeni u vrijeme seobe
naroda od IV-VII stoljeća kada je prema izvorima spaljeno četrdesetak gradova u Bosni i Hercegovini.
Izgorjela je drvna konstrukcija, ali ostali su kameni zidovi koji su obnovljeni od VII - X stoljeća
pa je grad Ključ postao sjedište Donjih krajeva ( šire oblasti ) i župe Banjice koju
dr. Nada Klajić spominje da je postojala sredinom desetog stoljeća u svojoj knjizi srednjovjekovna
Bosna, Zagreb 1989, pa nastanak srednjovjekovnog dijela grada Ključa treba tražiti uporedo sa formiranje župe oko 950.godine.
Moguće da je grad kao utvrda nastao u VIII stoljeću na obnovljenim zidovima rimskih zgrada.
Najvjerovatnije da je taj srednjovjekovni grad nastradao u vrijeme prodora
Mongola-Tatara 1241.-1242.godine pa je poslije ove provale ponovo obnovljen i utvrđen.
U poveljama od 1301.-1305.godine izdanih ključkom knezu Hrvatinu Stjepaniću sinu kneza Stjepana Donjih
krajeva ne spominje se direktno Ključ, ali zna se da se one odnose na Ključ i ključkog kneza.
U jednom dokumentu 1315. ( 1305.?) godine u presudi koju je izvršio ključki knez Vukoslav među
saničkim plemićima obradova sina Vuka koji je bio u sporu sa svojom obitelji spominje se
ključki knez i prvi put Sanica.
Povelja je izdata na starom gradu što nas upućuje da su gospodari grada Ključa imali svoju dvorsku kancelariju za izdavanje povelja i ostalih dokumenata.
Iz sačuvanih povelja primjetno je da su Stjepanići - Hrvatinići gospodari grada Ključa i Donjih
krajeva koji su objedinjavali Banjicu, Sanu, Zemljanik, Plivu, djelove Vrbaške, Lašvanske župe
Uskoplja i Završja.
Najvjerovatnije da je grad Ključ domicil obitelji Stjepanića - Hrvatinića.
Moćno bosansko plemstvo iz doline rijeke Sane ( Ključa ) su bili Stjepanići-Hrvatinići i pripadali su
Crkvi bosanskoj(bogomilstvu) i značajno su uticali na povjest i političke tokove srednjovjekovne Bosanske države.
Srednjovjekovni grad ključ je stari bosanski grad i sjedište stare župe Banjice i šire oblasti Donjih
krajeva, koji se kasnije nazivaju Serhat krajina i najzad u 16 stoljeću Bosanska krajina.
Prvi pomen grada pod sadašnjim imenom spminje se u povelji bosanskog bana
Stjepana II Kotromanića1322.godine, ali kako se vidi iz napred navedenih povelja grad je mnogo stariji nego što se spominje pod ovim sadašnjim imenom.
Na ulazu u grad sa zapadne strane više bivše Elektro - metalske škole nalazi se lokalitet Humka
na kojoj se nalazi praistorijski tumulus iz bronzanog doba oko 1600.godine prije naše ere.
To su ujedno najstariji tragovi bitisanja ljudi u ključkoj kotlini,koji govore o starosti našeg
grada i naseljenosti ključke kotline.
Uredio: Vinko Blažević
IZGLED GRADA
Drevni grad prilegao uz stijene Lubice kao da je izrastao iz kamena. Priroda ga je bolje utvrdila nego
što bi to uradila ljudska ruka.Nekad slavan, moćan i prkosan na svoju povjesnu ulogu,a sada oronuo kao
starac koji traži da mu se odahne duša i vrati u život koji mu pripada uključujući ga u suvremene
tokove turizma i kulture. Grad je bio prepušten zubu vremena koji ga je nagrizao, vjetar šibao, mraz
stezao, sunce peklo, rastinje ga rastakalo jer niko nije vodio računa da ga zaštiti. Usnule kamene
ljepotice ćutke su samovale u sjeni borove šume zaboravljene od ljudi. Svuda naokolo je bila tišina,
samo se čuo cvrkut ptica i žubor Sane kao da je i ona oplakivala njegovu sudbinu. Napokon grad je
posljednih decenija konzerviran pod rukovodstvom Ive Bojanovskog i profesora Fadila Muslimovića
(predsjednika društva istoričara) u vremenu od 1969.-1973.-1986.godine. Ali ako ga ne oživimo i
nestavimo ga u savremene životne tokove i ne preuzmemo brigu o njegovoj zaštiti, on će početi da
propada i umire pretvarajući se ponovo u rujinu. Gradu treba pomoć, a on će otvoriti širom svoje
kapije svim ljudima dobre volje koji ga pohode.
UTJECAJ NA OKOLINU
Stari grad nalazi se unutar borove šume, koju treba sačuvati kao prirodnu, zdravu okolinu sa posebnim
naglaskom, čuvanje okoliša starog grada Ključa. Sačuvat će se čista, lijepa i zdrava, prirodna sredina
u kojoj će moći da borave građani Ključa i svi namjernici nalazeći mir za odmor i rekreaciju. Zaštita
prirodne i životne sredine mora biti moralna obaveza svih ljudi ovog planeta.
Herceg Stjepan Kosača |
Stjepan Tomašević |
Kraljica Katarina |
Stjepan Tomaš Kotromanić |
Sultan Mehmed II |
RODOSLOV DINASTIJE KOTROMANIĆ
RODOSLOV PORODICA HRANIĆ I KOSAČA
POVIJEST BOSANSKOG KRALJEVSTVA
UVODNA RIJEČ (PATARENI)
PATARENI I NJIHOVO VJEROVANjE U BOGA. Na čelu patarenske crkve u Bosni bijaše djed
(senior, ancianus). Njemu bijahu podložni strojnici ili učitelji (magistri), kojih bijaše 12, a prvi između
njih bijahu gost i starac. Gost se smatrao obično djedovim zamjenikom a i nasljednikom. Osim vjerovanja u
Boga i u Trojstvo, patareni su rušili cijeli nauk katoličke crkve.Boga nisu smatrali stvoriteljem neba i
zemlje. Po njima je Bog stvorio samo dušu i nevidljivi svijet, dok su tvar i vidljivi svijet djelo sotone
ili đavla.Stoga se po njihovu nazoru čovjek sastoji od duše, koju je stvorio Bog, ali koja je od Boga otpala,
i od tijela stvorena od đavla. Boga Starog Zavjeta smatrali su zlim bogom, pa su stoga zabacivali Sv. Pismo
Starog Zavjeta. Isusu nisu priznavali božanstvo, već samo da je najviši od anđela. Isus, po njima,imao je samo
prividno tijelo, pa zato nije mogao ni trpjeti ni umrijeti. I Duha Svetoga smatrali su najvišimod anđela.
Pokora, po kojoj se duša može povratiti Bogu, sastojala se u pukom vjerovanju ove nauke. Za mrtve ne treba
moliti, jer duše, ako su izvršile pokoru, dolaze u nebo; inače prelaze iz jednoga tijela u drugo, dokle se
sasvim ne očiste.Uskrnusća nema, budući da je sotona stvorila tijelo. Zabacivali su sva svetotajstva, jer tvarni
znakovi nemogu biti od Boga, a poricali su i pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Gospodnju. Zabacivali su crkvene
redove, kao i biskupe i niže svećenstvo. Crkve su smatrali suvišnima, jer se Bog može častiti posvuda. Križ su hulili
i nazivali ga vješalima, zabacivali su kipove svetaca, osuđivali svaki ures u crkvama, crkveno ruho i posuđe.
Blagoslovljenu su vodu mrzili kao otrov. Hramovi im bijahu obične kuće, bez tornja zvonova, koje su držali za demonske
trublje, bez slika i propovjedaonica. U njihovoj bogomolji bijaše nekoliko klupa, stol pokriven bijelim platnom i na
njemu otvoreno Evanđelje. Svaki su grijeh smatrali teškim. Ženidbu su osuđivali, pa se je stoga morao odreći svoje
žene svaki onaj, koji je htio postati savršen. Savršeni nisu smjeli jesti meso, sir, jaja i slično. Osuđivali su ratovanje.
Obično su nosili duge crne haljine. Dakako ta je strogost tijekom vremena popuštala, te se od prvoga početka (XI. stoljeća)
priljubljivala svaćanju i nagnuću naroda, među koje je ta sekta prodirala. Naziv patarena bijaše općenit u Bosni, dok su se
u Bugarskoj zvali bogomili, u Italiji patrini ili pathriste, u Francuskoj kathari ili albigensi.
(Cf.Rački:Bogomili i Patareni-Rad Akademije knjiga VII.,VIII i IX- Klaić: o. c. p. 347 do 252 ).
BALKANSK PRILIKE. Početkom godine 1439. Stjepan Kosača poče javno davati oduška svome bijesu protiv Dubrovčana, jer nisu htjeli pristati s njime u savez protiv kneza Radosava i jer su davali zaklona njegovim bjeguncima. U Stjepanovoj je zemlji boravilo mnogo dubrovačkih trgovaca, a sva ih je sila njegovom zemljom prolazila s robom u susjedne balkanske zemlje. Da pokaže svoju zlovolju prema republici i da je izazove, stade progoniti na sve moguće načine te trgovce, dapače je mnoge dao po noći i zlostavljati. Dubrovčani su sve to doznali po svojim plaćenicima koje su imali kod svih dvorova, pa i u Kosačinoj okolini. Njihovi su plaćenici bili ponajviše prvi doglavnici u tim dvorovima, a republika ih je masno mitila. Danas nazivamo takve plaćenike “špijunima”. Eto kako je republika doznala, da Kosača ne samo odobrava represalije protiv dubrovačkih trgovaca, već da se one vrše po njegovu nalogu i da nije isključeno, da on iznenada čak i zaratuje na Dubrovnik.U senatu se je tad odlučilo poslati hrvatsko-ugarsskomu kralju Albrehtu poslanika, i to fra Antuna Krispina, predstojnika slanskoga samostana, da izvjesti kralju o silovitom postupanju kneza Kosače i da ga upozori, da bi on već bio provalio na njihovo zemljište, da ga oni ne maze na sve moguće načine. Ipak da se oni nalaze u velikom strahu, pa stoga kralj treba preporuči Kosači, neka se okani svakog neprijateljstva i neka im bude prijatelj. Poslanik je nadalje zamolio kralja, da naloži hrvatskom banu Matku Talovcu i ostalim vojvodama, Kosačinim susjedima, da smjesta priskoče u pomoć Dubrovniku, ako bi Kosača provalio na dubrovačko zemljište. Fra Antun je istom poslu pohodio i banu Matku Talovcu. Kralj je uvažio molbu republike, te je izdao posebne naloge hrvatskim banovima, Matku i Petru Talovcu, da imaju svim raspoloživim silama priskočiti u pomoć ubrovačkoj općini, ako bi na nju udario Stjepan Kosača, a da ni ne čekaju za to nove naloge od kraljeve strane. Odlučne mjere kralja Albrehta kao da su suzdržale kneza Stjepana od navale na Dubrovnik.Ali zato on ne odusta od ratovanja proti knezu Radosavu, iako sad ne bijaše tolikog bjesnila kao u početku. Da li mu je pak, i koliko, pomogao tijekom ove godine (1439.) njegov saveznik kralj Tvrtko, ne da se utvrdi, ali bit će da se njihov savez raspao uoči zamašnih događaja, što su sad opet oškropili razne krajeve na Balkanu krvlju balkanskih i europskih naroda u obrani od od azijskih osvajača. Oluja je zaprijetila najprije susjednoj Srbiji, u kojoj je od god.1427. vladao stari despot Đorđe Branković. On se je god.1430. nagodio s Muratom II., tako da mu je prepustio dio svojih zemalja, a za ostale se obvezao na godišnji danak. Uz to je izručio sultanu svoja dva sina, Grgura i Stjepana za taoce, a kćer Maru za ženu. Od Mare sultan nije imao poroda, a svoja dva šurjaka, Marinu braću, dao je oslijepiti, te ih slijepe povrati ocu. Jednom je bilo petnaest, a drugomu šesnaest godina. Prije te nesreće valja da se je stari despot preveć zanosio na sultanovo prijateljstvo, i ne sluteći, da će morati bježati iz zemlje, netom Osmanlije u nju provale. To se je dogodilo baš u doba Kosačina neprijateljstva protiv kneza Pavlovića i dubrovačke republike. Pod zimu god.1437. sultan Murat povede vojsku u Erdelj, a pred njegovom je vojskom stupao despot Đorđe. Ta vojna nije uspjela, pa je sultan za neuspjeh okrivio i despota. Kad je pak god.1439. despot stao utvrđivati Smederevo, sultan opremi jaku vojsku, koja 27. kolovoza iste godine osvoji taj grad, te je nesretni despot bio prisiljen bježati iz svoje zemlje i živjeti od tuđe milosti. Slijedeće je godine 1440. stisla osmanlijska vojska opsadom Beograd, u kojemu je tada zapovjedao prior vranski, izvrsni vojvoda Ivan Talovac, brat hrvatskoga bana Matka. S njime su u gradu bili sami Hrvati. Sultan je uzalud jurišao sedam mjeseci, a onda se ne obavljena posla povratio u Drinopolje. Nesretni despot izbivao je iz zemlje pune četiri godine. Obijao je strane dvorove, a najviše onaj u Budimu. Najprije je bježao preko Arbanaške k moru, a tada se navratio i u Dubrovnik. Ali mu republika dade razumjeti, da joj se baš ne sviđa njegov boravak u gradu, jer bi joj ta gostoljubivost lako mogla nad glavu navući osvetni gnjev silnoga turskoga cara. Stoga mu Dubrovčani opremiše galiju i pratnju od 40 vojnika, da ga isprate do skradina, odakle će lako sam preko Hrvatske u Ugarsku. Despotova je sudbina bila preveć očita i ozbiljna opomena kralju Stjepanu Tvrtku II., kako je ludo zanositi se na sigurnost kupljenu novcem ili čim drugim, ako je ne možeš održati mačem. Stoga je sva prilika, da je Tvrtko sad otkazao savezništvo knezu Stjepanu Kosači, jer mu je ono slabilo vlastiti položaj i jer mu se trebalo i samom pobrinuti, obzirom na tursku opasnost, da nađe sebi ne jednoga već više saveznika. Sreća ga je poslužila samo u Ugarskoj, gdje bijaše smrću Kralja Albrehta (1439.) nastala promjena na hrvatsko-ugarskom prijestolju. On se je tom promjenom žurno okoristio i sklopio savez s novim kraljem Vladislavom Varnenčikom (1440.-1444.). Novi položaj u Ugarskoj i Hrvatskoj, koji je nastao uslijed nenadane promjene na prijestolju, budući da su velikaši izabrali Vladislava ne čekajući porođaj trudne Albrehtove udove Jelisave, nije izbjegao Kosačinoj prirođenoj pronicavosti, koja je dakako služila njegovim sebičnim svrhama. On se je domišljao, da bi mogao buknuti građanski rat između pristaša novoga kralja i kraljice udove, i da se ni jedna ni druga strana neće moći osobito zanimati za obranu prostranih posjeda, pogotovo južnijih hrvatskih gradova, dok se konačno ne riješi pitanje, tko će biti kralj. Stoga knez Stjepan odluči iskoristiti priliku i razmaknuti svoje posjede sve do Cetine, zauzećem grada Omiša. Za tu svrhu sabra on brojnu vojsku, koja stisne Omiš čvrstom opsadom. To je slijedilo odmah iza smrti kralja Albrehta, pod konac god.1439. Glasovi o podsjedanju Omiša doista su iznenadili budimski dvor. Ni kraljica Jelisava ni prvi njezini doglavnici nisu znali, kako bi pomogli Omišanima u teškoj nevolji. Pomisliše,da se Kosača neće zaustaviti kod samoga Omiša, pa da osiguraju druge hrvatske gradove, odluče žrtvovati Omiš. Stoga već početkom siječnja 1440. ponude taj grad Dubrovčanima u pravo i potpuno vlasništvo, ako pomognu Omiš s mora, i ako hranom i oružjem opskrbe nekoje obližnje hrvatske gradove. Tu istu ponudu ponoviše im iz Budima mjeseca ožujka po osobitom poslaniku. Ta je ponuda bila preveć zamamna i laskava, a da je ne bi mudro i obzirno dubrovačko Vijeće svestrano pretreslo. Knez Stjepan nije imao nikakva brodovlja, pa stoga nije bilo teško pomagati Omiš s mora. Time bi jurišanje na grad s kopnene strane bilo jalovo. Kosača bi u tom slučaju bio prisiljen da se pobere ispod grada; a republika bi zajedno s Omišem dobila i svu prostranu omišku krajinu, pa bi se time njezino područje čak podvostručilo. Ali, sama pomisao,da se pod Omišem čete kivnoga neprijatelja dubrovačke slobode i da Stjepan Kosača osobno upravlja podsjedanjem, pa uvjerenje, da knez već dulje vremena traži svaki pa i najsićušniji povod, da im navjesti rat, i da se on ne bi sustezao pozvati u pomoć i same Turke, kad ih on sam ne bi mogao satrti, sve je to prinukalo Dubrovčane, da tu sjajnu ponudu otklone. To su konačno i učinili obrazloženom spomenicom 7.ožujka 1440. upravljenom kraljici Jelisavi. U toj spomenici oni ističu, da je vojska Kosačina vrlo brojna i silna, i da u njoj imade pomoćnih četa njegovih susjeda; stoga da bi njima bilo nemoguće izvršiti kraljičin nalog. Oni se nikako ne osjećaju toliko jaki, da bi ga silom mogli odande izbaciti, pogotovo kad su im čete spram njegovih daleko slabije. Stoga, i samo odaslanje dubrovačkih četa protiv Kosače značilo bi tražiti i izazvati propast Dubrovnika,a nešto takvo nemože biti u nakani kraljičina veličanstva. Knez Stjepan malo iza toga, ostavi svoje čete pod Omišem i povrati se u svoje zemlje. Kad je Senat mislio, da bi on mogao biti u blizini dubrovačke granice, pazeći da ne propusti ni jednu prigodu da ga udobrovolji, pošalje mu poklon Nika Đorđića i Andriju Bobalića, da ga pozovu u goste i doprate u grad. Ali poslanici su ga zatekli, kad je već bio u Novom, gdje ih je lijepo primio i požalio, što se nije mogao odazvati pozivu republike. Dok su se Đorđić i Bobalić zadržavali kod Kosače, eto u Novi i Radosavovih poslanika da isprose mir. Knez Radosav sad nije imao ništa više do li cigla dva grada, Trebinje i Klobuk, pa u strahu da se ni u njima neće moći održati, pod konac1439. ponudi ih Dubrovčanima. Ali isti razlozi, što su silili Radosava na prodaju, odvraćali su Dubrovčane od kupnje,te njemu ne preosta drugo nego da se uteče Kosačinoj milosti. Premda su molbu Radosavovih poslanika dubrovačkih poduprli najtoplije, bilo je sve utaman. Kosača jednostavno i sad izjavi, da ne ratuje rado s Radosavom, ali da mu je tako naredila Porta, koja ne može oprostiti Radosavu, što ne vrši prema njoj poduzetih obveza. Stoga da ne preostaje drugo, već ili da se Turcima izbroji svota, koju im je Radosav obećao, ali da pusti da ga oni protjeraju s posjeda. Teško je priznati da je Kosača to rekao iskreno i istinito, ali je u svakom slučaju žalosna slika odnošaja, što su tad postojali između Porte i nezavisnih hrvatskih velmoža na jugu, koji su s tolikom zaslijepljenošću spremali propast sebi i svojoj zemlji. Nije bila iskrena ni prijaznost, što ju je ovom zgodom knez Stjepan iskazao dubrovačkim poslanicima. Jer ne prođe dugo, i on stane mutiti na granici,a slijedeće godine (1441.) tražiti i saveznike proti republici. Za tu se je svrhu najprije obratio hrvatskim banovima Talovcima. To je republika odmah doznala po svojim plaćenicima, što ih je imala u njegovu vijeću, pa se požurila, da i ona pošalje banovima Sigismunda Gučića. Taj je prispio u dobar čas, i tako Talovci, ne samo što ne prisdadoše na savez s Kosačom, već obratno kao hrvatski banovi, obrekoše svoju pomoć republici u slučaju, da bi on na nju zavojštio. Sva je prilika, da Kosača nije odmah doznao za taj sporazum, budući da nije prestao i dalje davati oduška svojoj mržnji na Dubrovčane; dapače, ne prođe dugo, i on im poruči, da će naskoro provaliti na njihovo zemljište, jer je dobio takav nalog od turskoga cara. Što je preostajalo Dubrovčanima u toj nevolji, već da se okoriste ponudom hrvatskih banova braće Talovaca, koje potanko izvjestiše, kako je Kosača konačno izrigao protiv njih sav otrov, što ga je već dugo začeo, i to tako, što im je javno navjestio rat, tvrdeći, da će ih po osobitoj zapovjedi velikoga turskoga cara skoro napasti. Stoga, ne uspije li im ugovoriti s njime kakvo primirje, mole banove,da im priopće, kolikoj i kakvoj bi se pomoći mogli nadati u slučaju rata. Ne može biti sumnje, da su Talovci održali vjeru zadanu Dubrovčanima i da nisu tajili svoga saveza s republikom, smatrajući, da će i samo to biti dovoljno da Kosača dobro promisli, prije negoli se odluči provaliti preko dubrovačke međe.
I doista, Kosača je ovaj put ostao samo kod prijetnje, jer su proslavljeni Talovci predstavljali toliku silu, da je morao svatko s njome računati. Varao bi se, tko bi mislio, da je knez Radosav Pavlović bio mnogo bolji od svoga neprijatelja Stjepana Kosače. Dubrovački kroničari, koji nisu imali razloga da ga nepravedno terete, povodom njegove smrti, koja valja da je slijedila nadalje u rujnu 1442., pišu da je bio čovjek surov, ohol i nesređen, i da je time sam skrivio svoje nesreće. Nije stoga čudo, što nije došlo ni do primirja njega živa i Kosače. Radosav Pavlović je ostavio tri sina: Ivaniša, Petra i Nikolu, te udovu Teodoru, Kosačinu sestru. Najstariji sin potvrdi 20.rujna 1442. dotle postojeće povelje i ugovore između Dubrovnika i njegove porodice. U dotičnoj se ispravi on piše: milošću božjom mi gospodin voevoda Ivaniš, mnogo počtenoga spomenutja sin slavnoga velikoga voevode Radosava.Republika je gojila prema udovi Teodori veliko poštovanje, kad joj Dubrovčani, malo poslije muževlje smrti, obriču: Ako bi se zgodila nekoja teškoća u gradeh i u rusagu, što Bog ne daj, gospodje Teodore, kojem gode uzrokom, od koje gode strane, kojom li gode stvarju, da dodje gospodja Teodora u naš grad Dubrovnik, da mi, knez vlastele i sva obćina dubrovačka imamo u naš grad ufano prijati i svesrdo sabljusti oda svake teškoće, koja bi im se zgodila, i od koje bismo mi mogli i svakom počtenom pomoćju pomoći. I nije prošlo dugo, kad je Teodora bila prisiljena zaista tražiti zaklona u Dubrovniku, budući da je njezin brat knez Stjepan Kosača malo iza svakove smrti god.1443. provalio u baštinu svojih nećaka, u nadi da će ovaj put lako pripojiti svojim prostranim posjedima, da bude jedini gospodar svim južnim krajevima žalosnoga bosanskoga kraljevstva. Da kuša pak, kako će se taj njegov korak dojmiti Dubrovčana, posla im nekog Đupka, da ih odmah otme sestri i njezinoj djeci Trebinje i Klobuk i da ih potisne na njihovu starinu kod Borača i Olova, što nekoji drže da je slijedilo još god.1438., nemamo dokaza. Dubrovčani su istom god. 1445. izdali ispravu, kojom se obvezuju knezu Stjepanu Kosači i njegovim sinovima Vladislavu i Vlatku, da odsele ne će primati u Konavlje ni jednog Trebinjanina, ali to opet ne bi značilo, da Kosača nije oteo ta dva grada prije te godine. Bilo kako mu drago, možemo uzeti kao sigurno, da je sad Kosača bio ne samo gospodar svih južnih krajeva bosanskoga kraljevstva, već da je u njima vladao kao neomeđen gospodar.
BOSANSKI ZAPLETAJI. Međutim zgodiše se u Bosni važne promjene. Budući da je tada kruna Bosanskog kraljevstva bila upitna, postavlja se pitanje i nameće samo po sebi, kad se uzme na um, da je sa Stjepanom Tvrtkom god.1443. bilo izumrlo zakonito potomstvo loze Kotromanića i da je ovaj posljednji njezin potomak prenio pravo nasljedstva na bosansko prijestolje još god.1427. na moćnoga i nasilnoga Hermana, kneza celjskoga i zagorskoga, i njegove potomke; ali narod nije htio ni čuti, da bi Bosnom zavladao tuđinac, već da se za kralja ima izabrati domaći čovjek. Zar nije sad mogla proraditi u taštom srcu Stjepana Kosače želja da postane, pomoću Rima i Budima, kraljem bosanskim? Ako mu pak ne bi uspjelo da se ovjenča kraljevskim vjencem, nije li se mogao nadati, da će uz toliku moguću potporu sasvim otresti i prividnog vazalstva prema kruni bosanskoj, pa da će biti općenito i formalno priznat neovisnim knezom u južnim krajevima Bosne, gdje je i onako od početka neograničeno gospodovao. Njemu je kruna bosanska izmakla, jer je vlastela izabrala za kralja nezakonitog sina Stjepana Ostoje, Stjepana Tomu Ostojića (1444.-1461.) ali Kosača ni tada ne promjeni svoga držanja, već ostade miroljubiv i spreman za dogovore, dapače nakon malo vremena stupi u rodbinsku vezu s novim bosanskim kraljem. Jerbo je Stjepan Toma, sve do svog izbora za kralja, živio u skromnoj zabiti, tajeći da je sin kralja Ostoje, te se dapače, da zamete svaki trag svome podrijetlu, bijaše vjenčao sa ženom prosta roda, po imenu Vojačom, i to po običaju bosanske patarenske crkve da mu bude dobra i vjerna, to su sad vlastela bosanska počela prigovarati, da Vojača, budući niska i neugledna roda, ali izrazite ljpote, niti je dostojna da im bude kraljicom. Takvo se prigovaranje teško doimalo kralja, to teže, što je on Vojaču ljubio i što mu bijaše već rodila sina Stjepana, te mu, prema svome obećanju, ostala vazda vjerna i dobra. Ali nije bilo kud ni kamo! Teška srca obrati se kralj papi Eugenu IV. s molbom, neka skine s njega žig i ljagu, što je nezakonito dijete, i neka mu dopusti, da se s Vojačom rastavi i oženi drugom. Kako se Stjepan Tomaš maloprije odrekao paterenstva i prigrlio katoličku vjeru, usliša mu papa obje želje. Svojim pismom 29.lipnja 1445. odobri njegov izbor za kralja bosanskoga i proglasi ga nasljednikom kralja Stjepana Ostoje, koliko da je sin iz zakonitog braka; dočim drugim pismom istoga nadnevka, proglasi brak njegov s Vojačom ništenim i riješi ga obećanja, što joj bijaše po paterenskom običaju jednom dao. Tada se kralj ogleda za dostojnijom drugaricom i zaprosi ruku Katarine, kćeri Stjepana Kosače, dotle svoga protivnika. Na taj se korak nije zaista kralj odlučio bez nagovora ili barem naputka rimske stolice, koja je uslijed zbliženja pokatoličene kuće Kotromanića s kućom Kosače, a i ova bijaše upućena da se okani paterenstva- mogla nadati, da će se ipak konačno srediti vjerske prilike u Bosni. Kosača je pristao na kraljevu prošnju, a Katarina se odrekla patarenstva te je god.1446. postala bosanskom kraljicom. Toj svadbenoj slavi prisustvovali su naročiti odaslani zastupnici grada Dubrovnika:Đono Gradić Matov i Jakov Đorđić. Nijeli mogao biti u savezu s tim sjajnim svatovima kuće Kotromanića i Kosače naslov Hercega Svetoga Save, kojim je malo zatim mogao pohvaliti knez Stjepan Kosača? Nije li taj sada naslov nastao uslijed kosačina približavanja Rimu i Budimu; nije li to plod rimske politike, koja je išla za tim, da se utre u Bosni put katoličkim misijama, koje su imale iskorijeniti patarenstvo? Na ta se pitanja ne da lako odgovoriti, ako se prije ne utvrdi, tko je dao Stjepanu Kosači naslov Hercega Svetog Save i kad je on taj naslov dobio. Najstarija pak povelja, koja nam se sačuvala, u kojoj, a to je za nas najmjerodavnije, Stjepan Kosača upotrebljava taj novi naslov, jest iz godine 1449., i tu se piše: Stjepan, božjom milošću herceg od svetoga Save, i gospodar Humskoj i Pomorju i veliki vojevoda rusaga bosanskoga, knez drinski. Dakle prije pet stoljeća, bosanski se je velmoža Stjepan Kosača istrgnuo ispod vlasti bosanske krune, te je, kao vladar kao gospodar gotovo svih južnih krajeva bosanskoga kraljevstva, zavladao na svojim posjedima, koje je i otimačinom zaokružio, posve samostalno. Častohlepan do kraja, himben do nevjernosti, žalosna iznimka velmoža hrvatske krvi onoga doba, nije probirao sredstva, da od katoličkog Zapada dobije vladarski naslov hercega. To mu konačno i uspjelo, pa su po njegovu herceškom naslovu prozvali njegove prostrane posjede, najjužnije hrvatske krajeve, Hercegovinom. Vladavina njegova ispunja prva tri decenija ove tužne povjesti (1437.-1466.), koju završuje kukavna vladavina njegova sina hercega Vlatka, kojemu Osmanlije oduzeše god.1482. Zadnje sklonište, tvrdi grad Novi, tada prozvan Herceg – Novi. U ovom kratkom uvodu, je opisano djelovanje Hercega Stjepana i odnošaji njegovi sa susjedima. Potanko je opisana njegova amoralnost, silništvo i kratkovidnost, što mu je dovelo zemlju do propasti. Uzalud su plemeniti Dubrovčani nastojali da ga privedu razboru; uzalud su se zauzimali hrvatski banovi i hrvatsko-ugarski kraljevi za istu svrhu. Čini nam se upravo nevjerojatno, što je sve naš dragi Dubrovnik prepatio od strane toga silnika, kojega su dapače odlikovali i svojim plemstvom i svojim građanstvom, samo da ga pripitome! Pa i netrepeljivosti sa svojim zetom Stjepanom Tomašem bosanskim kraljem, ni katastrofa Bosne, god.1463., nije ga mogla opametiti!
Kad je već bilo prekasno, najprije otac pa i sin stali su se hvatati svake slamke, ne bi li se spasili u neizbježnu brodolomu, što im je priuštio kobni osmanlijski zagrljaj, u kojem su se zadnji čas uzalud kušali istrgnuti. Herceg Stjepan, i kao muž i kao otac, bio je premalo krepostan i čovječan a prema podanicima silnik. U narodu je svome ipak ostavio živu uspomenu, pa i kod samih hercegovačkih muslimana. Narod je ovjekovječio njegovo ime i u pjesmi i time, što je Tvrtkov grad Novi prozvao Herceg-Novi, te što je vrelo, kod kojega je u hladovini za ljetne žege sjedio, prozvao Hercegovim vrelom, a čitavu zemlju Hercegovinom. A zašto sve to? Jer se Herceg Stjepan Kosača svojom osobom i djelima silno doimao okolnoga svijeta, makar da bijaše sin svog doba, prototip silništva, izvanredno sposobnog ali neobuzdanog veleplemstva u vrijeme slabe kraljevske vlasti, ćudoredne razvraćenosti i nevjere u velikaškim krugovima onoga vremena, što je podgrizlo žile čestitom društvenom životu, konačno pak i slobodi nekada slobodi do smrti vjerne i protiv tuđinskih utjecaja najotpornije zemlje Bosne ponosne i kršne Hercegovine. Tužna ova povjest spada u okvir naše bosanske povjesti: Hercegovina se je nakon punog milenija vratila u stari i prirodni svoj okvir, pa će tim jače svakoga potaknuti na razmišljanje ove uspomene, koje nas bjelodano uče, kako grana otrgnuta od svoga debla može i mora uginuti.
STRADANJE VLADARA POSLEDNJE BOSANSKE DINASTIJE
UČVRŠĆENJE VLASTI. Matija Korvin bješe još uvijek u zatvoru, kad je umro Ladislav IV. no odmah sutradan pusti ga na slobodu češki upravitelj, a malo potom i kralj Đuro Podjebradski (1458. - 1471.) zaručivši ga tom prilikom sa svojom kćerkom Katarinom. Budući da je Matiji Korvinu tada, kad je izabran kraljem, jedva bilo 15 godina, izaberu velikaši njegova ujaka Mihajla Szilagyija gubernatorom na pet godina. No mladi Matijaš pokaza odmah u početku toliko energije i samosvijesti, da se je ubrzo riješijo ujakova skrbništva i preuzeo vladati sam. Međutim se zgodiše znatne promjene na jugu. Ponajprije se desilo iznenadna smrt despota Lazara Brankovića 1459. a to koristi Stjepan Toma kralj bosanski, zatekavši se u Segedinu na saboru, tih dana i privolijo ugarsko-hrvatskog kralja Matiju Korvina da potvrdi despotovstvo njegovu sinu Stjepanu Tomaševiću. Tako je već 21. ožujka kraljević Stjepan bio proglašen despotom. Te iste 1459. godine 1. travnja mladi despot oženi se kćerkom pokojnog despota Lazara i despotovice Jelene Branković,i tako se na srpski prijesto popela poslednja dinastija Kotromanića, odnosno njen poslednji izdanak. Na despotskoj stolici nije sjedio ni puna tri mjeseca, a prema Smederevu 20. lipnja te iste godine krenula silna sultanova vojska. Despot Stjepan biva zarobljen, ali uz sporazum s sultanom otkupi Stjepan Toma sina, i Stjepan Tomašević bi oslobođen, i sa ženom Marom i punicom Jelenom skloniše se u Bosnu. Srbija propade i postade turskim pašalukom 1459.a onda dođe red na Bosnu. U ljutoj nevolji bosanski kralj Stjepan Tomaš nije se mogao nadati spasu, doli od katoličkog Zapada. Držao je pak, da mu je ta pomoć osigurana, ako odvrati od sebe svaku i najmanju sumnju glede pravovjerja. Stoga stade progoniti patarene, koji su imali ili se odlučili, ili iz Bosne seliti! Mnogi su se odlučili za odlazak. Pokrstilo ih se jedva 2000, a iselilo ih se k Turcima i u Hercegovinu više od 40.000 tisuća. Te je bjegunce Herceg rado primao u svoju zemlju. Nesretni slučaj, što se je Herceg u malom razmaku vremena zavadio sa svojim zetom, bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem, i sa starijim sinom Vladislavom. Nije se pak ni znalo što je dalo povoda takvoj svađi između oca i sina. Može se nagađati da se je porodila stoga što kod diobe nije Herceg dao Vladislavu pravi njegov dio, kako mu je on obrekao. Dok s druge strane svađa sa zetom mogla biti i mrva stare mržnje na kralja, a to dokazuju stanovite prkosne izjave, koje je god. 1459. učinilo jedno njegovo poslanstvo u Mlecima. Radilo se o gradu Čavčini, koji je grad od njega tražio kralj bosanski, pa su Hercegovi poslanici tada izjavili, da bi njihov gospodar prije ustupio tu tvrđavu Turčinu negoli kralju. Svađa poradi Čavčine, i što je kraljev sin (od Vojače) Stjepan Tomašević, kad je palo Smederevo, bio pušten od Turaka na slobodu, te što su poslije toga Turci opljenili Hercegovu zemlju, dao je povoda sumnji, da je sam kralj bosanski poslao Turke protiv svoga tasta. O tom je bio uvjeren ne samo Herceg, već i novi hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin, pa i sama rimska stolica. Papa Pijo II. pisao je dapače 18. siječnja 1460., svome legatu za Bosnu, hrvatskom biskupu Tomi, da je s velikom žalošću čuo, kako je kralj bosanski Stjepan Tomaš razbio mir s Hercegom Stjepanom i protiv njega dobro istraži, pa pronađe li, da je taj glas istinit, neka prokune kralja i svu Bosnu. Lako je pojmiti, kako se je dojmila kralja Stjepana Tomaša tako strašna osuda. On se požuri da pošalje u Rim poslanstvo, koje će uvjeriti Papu o njegovoj nedužnosti glede šurovanja s Turcima i najbolje dokazati njegovu pravovjernost time, što on nije prestao progoniti patarene. Papa se je konačno uvjerio i Herceg, ali je svađa potrajala sve do smrti Stjepana Tome. Dake 1453. deset godina prije nego li je Bosna pala pod Osmanlije, očito izbija žalosna istina gdje se vidi iz Hercegove isprave, da su sami velikaši utirali put tuđincu osvajaču u nesretne naše zemlje. Takvo žalosno stanje potrajalo je na sreću bez osobitih posljedica, do godine 1458.kad je napokon Herceg Stjepan progledao, te je mogao omjeriti groznu propast,do koje je odveo zemlju svojim slijepim šurovanjem s Osmanlijama, zatiranjem susjeda i mržnjom na svoga zeta, bosanskoga kralja. Sad je tek uviđao, da je išlo u prilog Osmanlijama,i da njegov nevjeran život prema svojoj ženi, gdje je uz više priležnica živio. Ostali pisci ponavljaju više ili manje, s kakvom varijantom, ono što zabiljeziše Grci, ali svi se slažu da se je Hercegova nova priležnica dotepla iz Firence s trgovcima, koji su dovozili robu u Hercegovinu. Narodna pak pjesma opisuje ga kao čovjeka razuzdana, pa se stoga djevojka, koju je majka Hercegu obećala, kune i proklinje, za njega poći neće. Ti stihovi glase:
|
1. Lijepa Mara na čardaku spava, Kod nje majka bijele dare slaže, Dare slaže, a Mari besjedi: Dala sam te, Maro, za Ercega Lijepo nas je Erceg darivao: Mari dao krunu pozlaćenu, Tvojoj seji sjajno ogledalo, Tvome bratu gunju od sto lista, Uzorala je moru na izvoru, |
2. A sazrela suncu na istoku; Al t u zo čas za Ercega dala, Da je Erceg mlogo Turkom dužan. Kad to čula Marija djevojka, Ona svojoj majci besjedila: Neću majko, za Ercega poći, Tako meni Boga velikoga! Volim ti se objesiti majko, Baš pred dvorom o avlijski vrati. itd. |
Ako sva prije navedena svjedočanstva uporedimo s izvotkom iz isprave, koju smo prvu naveli, povjesničar Rački veli da je Bosna bila teško bolesna. Leglo toj bolesti bijaše ponajglavnije u vjerskoj ćudorednoj razvraćenosti, štono se u njezinom tijelu zalegla prije više stoljeća, te ga je potpuno do kraja rastrovala. Tolika nesloga i svađa dovede u pitanje opstanka države, na jednoj strani u kraljevoj obitelji bijaše toliki razdor, da je dao povoda suvremenicima za najcrnje sumnjičenja, te jedna kronika iz 18. stoljeća zapisa da zadaviše u Bilaju Stjepan vlastiti sin, i Radivoj brat rođeni, Tomaša kralja bosanskoga, dok se je na drugoj strani Hercega pobunio njegov sin Vladislav, pa mu mletačko Vijeće izrazuje poradi toga svoju žalost, ali izriče nadu daće se sve brzo izravnati. Kralja Stjepana Tomaša nasljedi spomenuti njegov sin, Stjepan Tomašević, poslednji kralj bosanski. U strašnim je prilikama primio on državnu baštinu. Sa sjevera je vrebao kralj Matija Korvin, koji mu nije mogao zaboraviti, što je kao jednogodišnji despot već propale Srbije izgubio Smederevo; sa zapada hrvatski ban Pavao Sperančić, dok je s istoka sultan Mehmed II. čekao na zgodan čas, kad će i Bosnu pretvoriti u svoj pašaluk. Ipak se novi kralj zauze, ne bi li se sredile najprije unutarnje prilike, da se u kraljevstvu povrati najprije mir i sigurnost. Stoga u prvom redu ponudi mir Hercegu Stjepanu.Da ga nato prigne, prizna svoju maćehu, kraljicu udovu Katarinu, hercegovu kćer, za majku, jer se snjom za živa oca nije najbolje pazio, i pošalje Hercegu naročito poslanstvo. Herceg je iz obzira prema svojoj kćeri pristao na mir i poslao sina Vlatka, da s drugim velmožama bude nazočan kod krunidbe novog kralja. Krunidbi su prisustvovali i poslanici Pija II., koji je 7.studenoga 1461. proglasoio zaštitnikom kraljevstva bosanskoga Sv. Grgura čudotvorca. Vrijedi istaknuti, da je Stjepan Tomašević bio prvi i posljednji kralj bosanski, koji se okrunio pristankom Svete Stolice, makar da je među ostalim bosanskim kraljevima i slavni Stipan Tvrtko I., prerano umrli osnivač drugog hrvatskoga kraljevstva, za cijeloga života bio katolik. Vjerske razmjerice bile su se izrodile u strasti, koje su se pak toliko raspalile, da su se još za vlasti, Stjepana Tomaša, mnogi patereni pridružili Turcima, koje su prizivali upomoć protiv svoje inovjerske braće. Takva eto bijaše slika kraljevstva, kad je na proljeće godine 1463. sultan Mehmed II. poveo na nju iz drinopolja vojsku od 150.000 ljudi navikli na rat i naučenih vojničkoj stezi. Ta je vijest brzo stigla do kralja Tomaševića, pa brzo šalje poslanike da izmole 15-godišnje primirje sa sultanom. Sultan primi bosanske poslanike, sasluša ih i prihvati primirje, izgledalo je da do rata neće doći, jer je obećao sam sultan. Tako se desilo da nenadani prodor turaka 1463. godine zatekao članove dinastije raštrkane na raznim stranama Bosne, mada im je Bobovac bio stolni grad. Kralj Stjepan Tomašević sa stricem Radivojem zatekao se u gradu Jajcu, ispred osmanlijske najezde se povlači u tvrdi grad Ključ, pa grad s pravom dobija epitet kraljevskog grada. Drevni grad prilegao uz stjene Lubice kao da je izrastao iz kamena, priroda ga je bolje utvrdila nego što bi to uradila ljudska ruka. Odmah nakon dolaska kralja i njegove pratnje pod Ključ stigoše i turski konjanici. Povjesničari opisuju da ovi turski konjanici nisu ni slutili da se u gradu Ključu krije kralj. Navodno, dok su se konjanici nalazili ispod zidina Ključa, jedan nitkov, kako ga naziva Klajić, izašavši iz grada, za novac osobno ispričao vojskovođi Mahomet-paši da se u gradu nalazi bosanski kralj. Četiri dana je paša, udarao na grad i kada nije mogao postići željeni cilj, odluči se na pregovore s kraljem. Paša napisa kralju pismo koji mu zajamči život i slobodu. Napokon kralj odluči te se preda zajedno s gradskom posadom. Padom Bobovca, Jajca i Ključa, najvažnijih gradova gornje Bosne i donjih krajeva, sudbina bosanske države bila je odlučena. Kada je paša došao u Jajce i predao sultanu kralja Tomaševića, sultan je prinudio bosanskog kralja da izda zapovjed svim svojim vojvodama i zapovjednicima svojih gradova, da utvrde i gradove predaju u turske ruke. Kroz nekoliko dana čitavo kraljevstvo, osim Hercegovine, dospjelo pod Osmanlije: 70. gradova i utvrđenja predalo se na milost i nemilost silnom tuđincu. Golema povorka od 100.000 ljudi bi odvedeno u roblje 30.000 bosanski mladića ode u janjičare, dok je nesretni kralj Stjepan Tomašević više dana vukao teške okove, dokle mu šeik Ali Bestami nije odrubio glavu (ili kako nekoji izvori tvrde, živoga dao sadrijeti). Te iste godine Vladislav stariji sin od Hercega se sastade s kraljem Matijom pod Jajcem početkom listopada, aveć se je 13. toga znalo u Mlecima, da je kralj osvojio taj grad. Kod tog osvajanja valja da su se Hercegovci osobito istakli, kad je sam sultan kazao, da mu Jajce nije preoteo kralj, već Herceg, a još i danas se zove Hercegovinom mjesto gdje su bile utaborene kod Jajca Vladislavove čete. Kralj matija uvrsti Vladislava, za njegove velike zasluge među ugarske velikaše, a 6. prosinca 1463. izdade povelju kojom dariva Vladislavu i njegovu sinu Balši grad Veselu Stražu sa čitavom župom Uskopljem, te grad Prozor sa župom Ramom, jer da je to Vladislav mačem oteo Turcima. Žena bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Mara sad udova zatekla se u kupreškom gradu, gdje se s majkom Jelenom uputila prema Dubrovniku da se tamo sklone. Kraljica majka katarina, udova kralja Tomaša, maćeha stjepana Tomaševića zatekla se u to vrijeme na Kozogradu iznad Fojnice gdje se s pratnjom uspjela izvući iz opkoljenog grada i skloni se u Dubrovnik. Katarina se je držala u Dubrovniku, dok se nije nagodila s republikom za kuće i zemlje, što ih je posjedovao u gradu njezin muž kralj Stjepan Tomaš. Za koliko se je nagodila, ne znamo ali znademo, da joj je za te nekretnine republika ponudila godišnjih 500 perpera. Ona je iz Dubrovnika otišla u Zaostrog gdje je odsjela tri dana u Franjevačkom samostanu, i prije nego što je prešla u Italiju ostavila je plašt svog pokojnog muža Tomaša, i dolaskom u Italiju nastanjuje se u Rimu, u jednoj kući blizu Sv. Marka, neprestano tugujući za svojom djecom sinom Sigismundom i Katarinom jer su dopali turskoga ropstva, uhvaćeni u Zvečaju na Vrbasu, gdje ih Turci odvode u Tursku. Majka ih nikad više nije vidjela, sačuvani dokumenti svjedoče da je sve do smrti ulagala velike napore da ih vrati, ili barem sazna o njihovoj sudbini. Kada je čula da su oboje primili islam i da ih neće nikada više vidjeti, pala je u postelju i malo potom 25. listopada 1478. umrla i bila pokopana u crkvi Aracoeli. Suvremenici i vjerski uzvanici je smatraju najvećom mučenicom onog vremena. Katarina Kosača je kćerka Stjepana Kosače i sestra slavnoga Vladislava, potječu iz gornjeg podrinja iz sela kosače kod Foče. Princeza Katarina kćerka kraljice, o njoj se malo zna tek stoje šturi podaci, bez sumnje se udala za visokog dostojanstvenika, po nekim saznanjima živjela je i umrla u Skoplju, a zakopana u turbetu na brežuljku Utjan-Babi. Sin Sigismund je odrastao na sultanovom dvoru među prinčevima, po primanju islama dobija ime Ishak. Za ženu je imao pripadnicu carskoga roda. Jedno vrijeme je bio sandžak-beg u Maloj Aziji. Tu je zanimljivo spomenuti da je Aleksandar Sergejević Puškin čak boravio u Ključu i napisao pjesmu posvećenu posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću i njegovoj tragičnoj pogibiji.
A.S. Puškin
“Kraljevo Priviđenje”
|
1. Kralj korača velikim koracima Tamo amo po odajama Ljudi spavaju, a kralju se ne spava Kralja sultan opsjeda Prijeti da će mu osjeći glavu I u Istambul poslati Često on prilazi k prozorčiću Ne bi li čuo kakav šum Sluša krik noćne ptice Ona nagoviještava nesreću neizbježnu Uskoro će ona tražiti novi zaklon Za svoje nejake ptiće Ne huči sova nad Ključ gradom Niti mjesec Ključ grad obasjava U hramu Božjem doboš tutnji Svjećama je Crkva ozarena Ali nitko ne čuje bubnjeve Nitko u hramu božijem ne vidi ljude Tek kralj je to čuo i vidio Iz svojih odaja on izlazi Izlazi sam u hram Božiji. Stao je na trijem, vrata otvora Srce mu je od užasa zamrlo No veliku on molitvu moli I spokojno ulazi u hram božiji Tu on vidi neobično priviđenje Na gubilištu se kotrljaju leševi Između njih šiklja krv potocima Kao potoci kišne jeseni On ide, koračajući između leševa Krv mu do članaka doseže... Žalosno! U crkvi su Turci ; tatari I izdajice neprijatelji bogumila Na oltaru sam sultan bezbožni Drži isukanu sablju Svježa krv po sablji teče S oštrice do samoga drška Iznenada hladnoća je obuzela kralja Tu on vidi oca i strica s desne strane Pred sultanom starčić bijedni stoji |
2. Ponizno klečeći na koljenima Predaje mu svoju krunu S lijeve strane, također kleči na koljenima pokoran Njegov brat Radivoj i griješni Busumarskim turbanom pokriven S tim istim konopcem s kojim je zadavio nesretnog starca Ljubi sultanove skute Kao rob kažnjen mučenik I sultan bezbožni, podrugljivo se smiješeći Uzeo mu krunu, zgazio nogama I Radivoju rekao potom Budi nad Bosnom mojom ti vladar, I otpadnik se duboko klanjao sultanu, Triputa okrvavljeni ljubeći pod I sultan je svoje sluge pozvao, I rekao dajte ogrtač Radivoju! Ne baršunasti ogrtač ne brokatni. A oderite za ogrtač Radivoju Kožu s rođenog brata njegovog. Busurmani su kralja zaskočili, Svukli ga do kože, Jataganom mu kožu rasporili, Počeli derati rukama i zubima, Ogolili meso i žile, I do samih kostju oderali, I odjenuli kožom Radivoja Glasno je mučenik gospoda preklinjao: U pravu si bože kaznivši me tako! Tijelo moje daj rastgati, Ali mi dušu spasi Isuse Na spomen toga imena crkva je zadrhtala, Sve je iznenada utihnulo ,smračilo se, Sve je nestalo kao da nije ni bilo. I kralj pipajući u tami, Nekako je došao do vrata I s molitvom na ulicu izašao. Bilo je tiho. S visokog neba Bijeli grad je mjesec obasjao. Odjednom se uzdigao iza grada prasak. I pošli su busuručani na juriš. |
Uredio Vinko Blažević
KRALJEVO SNOVIĐENJE
(pripovijest)
U Ključkoj tvrdoj kuli sjedio je kralj Stjepan, kralj svoje
napaćene zemlje Bosne. Kroz otvorene prozore dopirali su do njega zvuci seljačke
pjesme pomješane s tonovima prvog proljetnog sumraka i glasom ptica skrivenih u
bijelom cvijeću koje je poput zavjese padalo niz kulu. Mjesečina je svojim
blijedim sjajem obasjavala čitav ključki kraj. Kraljevo lice osvijetljeno
mjesecom zablješta poput freske. U udubinama kraljevske palače stadoše se micati
bizantski ukočeni sveci - kao da mrtvi slušaju živu pjesmu prve kosidbe. Sluša
kralj pjesmu naroda svoga bosanskoga, koja je uz vesele riječi, ipak, odzvanjala
nekom tugom. Čudnom. Nepoznatom. Svetom tugom. Lijevom rukom kralj podboči čelo
i zadrhta od zanosa. Pogled mu nije bio od ovoga svijeta. Zašto ga je ta pjesma
danas tako dirnula? Zašto? Toliko je puta već slušao tu istu pjesmu u stolnome
gradu Jajcu i nikad ga nije tako uzbudila kao ove noći, u tvrdome gradu Ključu.
I gle! Zar tamo u kutu, na visokoj kraljevskoj zlaćanoj stolici, ne sjedi
njegova pokojna mila Majka? Rukom mu daje znak da je sluša. Pogled joj je tako
blag i mio, ali lice je tako blijedo, tako blijedo. Kralj gotovo protrnu od
bola, na pomisao da je ona samo privid njegove duše... Tako je živo izgledala da
nehotice uskliknu: Majko!
Uzalud, nema je više.
Vojačina, majka Bogumilka, bješe prva žena oca njegovoga. Oči mu se preliše
sjajem. Uzbuđeno se podiže, raskrili ruke prema velikom raspelu što je visjelo
na stijeni i prošapta riječi Svetoga Ivana evanđelista:
Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će: i ni jedan,
koji živi i vjeruje, neće umrijeti zauvijek... Blagoslivljaj dušo moja
Gospodina...
Dugo je tako kralj ostao u molitvi.
Onda je opet sjeo na svoj stolac kraj prozora. Nebo je bilo osuto zlatnim
pričama. Ponovno u njemu oživi dječačko doba kad bi mu Majka, u istu ovakvu
večer, pričala priče, a on bi sjedio na podnošku njezinom.
Ćutio je Majčine bijele kao snijeg ruke (a tople, tople), kako mu prstima
prolazi kroz dugu crnu kosu, dok se vani u zraku miješaju zvuci crkvenih zvona s
mirisima đurđica i jorgovana...
Te slike u njemu tako zorno oživješe da kralj grčevito zgrabi ruku roditeljke i
povika: Majko, daj me blagoslovi!
A Majka, utisnuvši cjelov u njegovu crnu kosu, uzdignu desnu ruku i tiho, kao
što to samo Majka može, reče prekrstvši ga: Bog te blagoslovio, moj sinko. Bog
Otac, i Sin, i Duh Sveti. Amen!
On joj poljubi ruku i izađe u noć.
Nebo se nad njim otvori i zatrpa ga ljiljanima. Ruke mu se same sklopiše u
molitvu. Davno su utrnule luči po dvorovima, davno su već zaspali i momci i
mome, i kosci koji su pjevali... Noć je bila duboka, tiha - čulo se lepršanje
ptičjih krila. Samo su kraljeve misli još uvijek bile budne. Gore, visoko u
spiljama Želina, čuo se huk sove. Niz litice i kule slivala se mjesečina i gradu
davala boju staroga srebra. Iz tog srebra na sve strane odzvanjalo je zvono
oglašavajući vrijeme.
Najednom se jutarnje praskozorje prolomi u prasak. To su busurčani pošli na
juriš. I digoše se mrki vuci i svojta kraljeva. I digoše se hrabri seljaci što
pjevaše one pjesme kosidbene. I digoše se oni s Neretve i oni od Kotora i Jajca.
I svi u jedan glas povikaše: Bog da živi kralja Stjepana! Od te vike kao da
zabrujaše stari štitovi i koplja, mačevi i svijetle kacige što su visjeli na
zidovima (budeći uspomene na slavne bitke kraljevih predaka), - bitke kojima je
Tvrtko Kotromanić visoko uzdigao krunu bosansku.
Praćen velikom pratnjom do najviše kule koja je bila okićena vijencima cvijeća i
zastavama, kralj se obrati puku:
Bože, kratkovijek sam, a rada je toliko. Bože, ja bih htio svima biti i otac i
majka i brat i sluga... Htio bih izgorjeti od ljubavi... Od tih riječi preplavi
ga neka nesvakidašnja radost, neko blaženstvo, da je toga istoga trenutka
poželio umrijeti, vratiti se Bogu - samo ako bi njegova smrt spasila njegov
narod i ako bi makar i mrtav mogao vidjeti sretnu Bosnu.
Stjepan je sanjao otvorenih očiju. Kao žuto klasje kada ga povjetarac zanjiše,
duboko dolje ispod kule, šumjeli su valovi Sane pričajući o onome što je bilo, o
onome što je sada i što će tek doći. I vidje Stjepan nevidljive podvodne sile
kako dižu svoje glave i mašu mu rukama: Zdravo kralju! Daj nam krv srca svoga,
daj nam krv srca svoga... i vidjet ćeš pokoljenja svojih potomaka... za tisuću
godina... za tisuću godina... za tisuću godina...
Suze mu zališe oči i on ponovi sasvim nesvjesno: za tisuću godina, za tisuću
godina... U taj čas zatrubiše trublje, grunuše talambasi i kralj se prenu. Ču
snažan zov znaka kraljevskoga. Krijesovi su s gore na goru najavljivali ljuti,
krvavi rat. Ču se jauk ranjenih i plač žena u molitvi: Bože, spasi Bosnu. Bože,
čuvaj nam kralja Stjepana!
Bitka je danima bjesnila. Golema turska sila mljela je sve pred sobom. Ali
hrabra Stjepanova vojska stajala je kao tvrdi ključki grad. Kralj je oklijevao
navaliti na Turke svom svojom snagom jer je čekao pojačanje od Matije Korvina i
mletačke Dalmacije. No pomoći niotkuda. Kralj se odluči na pregovore, a to je
Turcima značilo isto što i predaja. Nasrnu sila još jače na branitelje Bosne i
uz divljačke urlike sasječe ih sabljama. Oko podneva četvrtoga dana bitka je
stala.
U prvi proljetni sumrak, Turci kralja svezanoga izvedoše iz grada. S okolnih
brda narod se slijevao vidjeti ga i ne znajući da ispraća posljednjeg bosanskog
kralja. To nije znalo ni zalazeće sunce, koje je zlatilo Stjepanovu bol.
Najednom pred očima naroda dogodi se živo čudo: silnu vojsku pod zastavama i
turbanima obavi magla i cijeli prizor posta nevidljiv, samo kraljevo lice,
visoko nad svima, sinu još jačim sjajem.
Autor: Vinko Blažević
Ključ kroz književnost
Ulomak iz pripovijesti "Pod puškom"
(Eugen Kumičić, 1889.)
VIII.
Ciela naša pukovnija bijaše na okupu u Banjoj Luci, te se nekamo
spremaše, sudeći po neobičnom komešanju, što se bješe zavrglo u tvrđi.
Ja bijah uvjeren, da ću ostati kod suda brigade.
Kapetan me auditor napokon zavolio ; kad bih prepisivao na čisto njegove
zamršene i nečitljive sastavke, nadkapio bi se nad moje rame, pa kad bih
izpustio jedan cigli zarezak, stao bi me grditi I sav bi drhtao od
biesa, ali ta bi se oluja u malo stišala.
U našoj se sobi čulo tada samo škripanje pera i tiho kašljucanje
bliedoga pisara.
Auditor nije nikada bio ljubezan s pisarom, a meni je kadšto kazivao
smiešne anekdote iz njemačkih novina, pa se grohotom smijao svom
kazivanju.
Pisar se nije smio smijati, jer bi se auditor odmah na njega proderao :
Vi jopac! Tiho! Čemu se smijete? Pazite na svoj posao! Pisar bi odmah
umuknuo i čudno bi žvakao ustima. Jednog dana bane auditor u sobu ljutit
i mrk, I viknu mi, da ustanem i da mu se približim.
I vi ćete k svojoj satniji. Uzalud sam molio, da vas ostave kod mene.
Glupost li!
Kao da ne ima dosta momčadi!
Meni će biti teško bez vas – reče mu auditor i počne me hvalti, a ja se
samo čudim i čudim.
Hvaleći me, deset mi je puta rekao, kako me je liepo “dressirao”, pa
kako žali, što me zovu k satniji, jer da mu ne će valjda biti lako
“dressirati” moga nasljednika, kao što je mene “dreessirao”, i kako
nikako ne može “dressirati” onoga pisara, da bude vrstnim pisarom kod
suda naše brigade. Napokon me stade uvjeravati, da ja nisam nevaljalac i
“ein liederlicher Mensch”, kako su mu to o meni kazivali mnogi častnici,
nego da sam “ein braver junger Man”, koga čeka lijepa budućnost.
Dva dana za tim krenusmo ranim jutrom iz Banja Luke prema jugu, ciela
naša pukovnija, a bilo je i druge vojske, pješadije i topništva...
Čitav ulomak pripovijesti "Pod puškom" preuzmite
OVDJE
O općini Ključ
Općina Ključ nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine,
koji je poznat pod imenom Bosanska Krajina, i to u njezinom središnjem djelu.
Smještena je u najužem djelu Unsko-sanskog kantona na površini od 365 kilometara
četvornih i broji više od 19.000 stanovnika, rasporedjenih u devet mjesnih zajednica.
Grad leži na magistralnom putu M-5 i na obalama dviju planinskih ljepotica. Sane i
Sanice. Općina ima brdsko- planinski karakter s umjereno kontinentalnom klimom.
Na samome ulazu u grad Ključ dominira kanjon kroz koji protiče rijeka Sana.
S lijeve obale tog kanjona na vrhu stijena smješten je srednjevjekovni grad Ključ -
grad Stjepana Tomaševića. To je simbol kada Bosanska država gubi svoju državnost i
pada u ropstvo, pa stoga i naša novoosnovana udruga nosi njegovo ime. Udruga je
osnovana u cilju promicanja, razvitka i unapređenja zavičaja, tradicije i običaja,
grada Ključa i ključkog kraja.